DRUŠTVENI KONTEKST KROZ PRIZMU POJEDINACA ILI OBITELJI

Platforma croatian.film - dokumentarni filmovi: White Trash, Sunčica Ana Veldić; Urban, Nataša Vidaković; Administrativna pogreška, Tin Bačun; Riba ribi grize rep, Neven Hitrec; Na putu straha, Silvio Mirošničenko; Prozor na život, Silvio Mirošničenko

• White Trash, Sunčica Ana Veldić, 2017.
  
  
  
  Kratki dokumentarni film autorice Sunčice Ane Veldić je vrlo dojmljive distopijske, zamalo apokaliptične atmosfere. Suprotnost maglovitoga smetlišta i jata gladnih galebova u potrazi za hranom, temeljan je odraz nesklada prirode i otpadaka ljudske civilizacije. Na takvoj okosnici i kontekstu autorica gradi evokativan film, dugih kadrova i turobnog ugođaja. U takvim okolnostima, svjetlu točku predstavlja tek skupina mladih koja se bavi istraživanjem galebova, njihovim zdravljem. Neizravna je autoričina poruka o sumraku civilizacije; humani stvaralački čin se i ne nazire, budućnost je zastrta maglom, a konzumerizam dovodi do prezagušenosti otpadom i nemogućnošću kvalitetne egzistencije prirodnih čimbenika. Ne čudi nas stoga da ni mladi koji prate galebove nemaju previše individualnih oznaka, ni dijaloških navoda, pa je White Trash i izravna kritika u kojoj ne opažamo i neku nadu za poboljšanjem.

  Urban, Nataša Vidaković, 2015.
  
  
  
  Neupitna je ironična potka kratkog dokumentarnog filma Urban. Opažamo ritmično nizanje ženskih komentara o zgodnom izgledu mladog muškarca imenom Urban. Zatim se predočavaju njegove dnevne aktivnosti, hobiji poput košarke, sviranja, a nakon toga i rad s djecom kao i njihovi komentari. Urban je na takav način predstavljen kao društveno etablirana osoba, netko privlačan i prijemčiv, možda glazbenik ili glumac, pa je nedvojbeno izniman obrat u kojem se saznaje da je posrijedi zapravo mladi svećenik, a zanimljiv je i završni komentar jedne od upitanih. Ne treba zaboraviti pritom ni da je film snimljen u Sloveniji, govori se isključivo na slovenskom, a odnos prema Hrvatskoj vidljiv je tek nakon što Urban odsvira hrvatsku skladbu. Nataša Vidaković režira odmjerenim stvaralačkim postupcima, zanima ju više gradiranje odnosa prema Urbanu, odnos žena prema muškarcu, nego li ekstremniji oblici filmskog zapisa. Idejna dosjetka postala je zanimljivim, iako ne i odličnim dokumentarnim ostvarenjem.

  Administrativna pogreška, Tin Bačun, 2015.
  
  
  
  Apsurdu postupaka administracije svjedočimo u kratkom dokumentarnom filmu Administrativna pogreška, u kojemu je časnik poginuo godine 1995. u operaciji Bljesak dvadeset godina kasnije pozvan da prisustvuje obljetnici prijelomnih zbivanja Domovinskoga rata. Majka i sestra stradaloga časnika u svojim komentarima odražavaju bol, zatomljenu u dvadeset godina nakon pogibije sina i brata. Pritom se gradira njihov odnos prema administrativnoj pogrešci. Majku opažamo na jednom mjestu, u prostoru njenoga stana, dok je jasna sestrina dvojakost. U telefonskom razgovoru mobitelom ona nekome priča o zbivanjima i svojim osjećajima, dok u vožnji automobilom njeni komentari postaju izvan-prizorni. I ako u jednoj krajnosti konteksta uočavamo naznačeni apsurd administracije, u drugoj se kratko u jednom kadru pojavljuje i autor filma da bi zagrlio baku shrvanu bolom, pa u tom rasponu čitamo suprotnost pojedinca, obitelji s institucionalnim okvirima.
  
  Riba ribi grize rep, Neven Hitrec, 2015.
  
  
  
  U filmu Nevena Hitreca kroz okupljanje ribiča starije životne dobi svjedočimo o njihovim međusobnim odnosima, kao i odnosima unutar ribičkoga društva. Zanimljiv, dakako i vrlo spontan film u kojem je razvidna naklonost prema osobama što su njegovim dijelom. Iskričavih dijaloga, s mjestimičnim podbadanjima i šalama koje nisu antagonizmi nego odraz poštovanja i dugogodišnjih prijateljstava, s naglaskom na vodeću osobu društva, pojedinca koji se pojavljuje kasnije tijekom filma. Hitrec režira nenametljivo; odabir rukopisa uvjetovan je sudionicima filma i njihovim relacijama u osobnostima. Premda se mjestimice opaža zamor u građi, riječ je o kvalitetnom ostvarenju u kojemu vrline daleko nadvladavaju moguće nedostatke, a Riba ribi grize rep je svakako film bogatog osobnog konteksta. Ujedno, sasvim u tradiciji opusa velikana hrvatskoga dokumentarnoga filma Rudolfa Sremeca, taj film kao da je snimljen prijateljskom kamerom, terminom iz njegova stvaralaštva.
  
  Na putu straha, Silvio Mirošničenko, 2006.
  
  
  
  Razvidna je dvojakost srednjemetražnog dokumentarnoga filma Na putu straha. Jer, prvi kraći dio bavi se profesionalnom djelatnošću jednog vlakovođe, koji nosi breme niza pregaženja na pruzi. Ta su traumatična iskustva ostavila tragove na njegovoj osobnosti i njegova je percepcija turobnih događaja izravna. Međutim, nakon što elaborira da je vlakom naletio na osobni automobil u kojem je stradala žena, a njena su djeca preživjela, autor fokus premješta prema njenom mužu koji je ostao sam s petero djece. Shrvan bolom, brine se za egzistenciju obitelji, ne prihvaća institucionalne ponude da netko drugi skrbi za njegovu djecu i odlučuje se sa situacijom nositi samostalno, skrbeći za napredak djece, kvalitetu njihova života i obrazovanje. Taj bolan prikaz ni u kojem segmentu ne kreće prema senzacionalizmu i površnosti, posrijedi je i profesionalna i obiteljska drama, čijoj cjelovitosti ipak previše ne šteti promjena fokusa, pa ni jedna preiskonstruirana scena s ocem i sinom adolescentom o potrebi obrazovanja. 
  
  Prozor na život, Silvio Mirošničenko, 2014.
  
  
  
  Zatvorski srednjemetražni dokumentarni film smješten je u kaznionicu i prati živote nekolicine zatvorenika, njihovu kažnjeničku egzistenciju, kroz njihove komentare razlučuje razloge zbog kojih su osuđeni. Opaža se i odnos prema obiteljima kojih su dijelom, ali od kojih su sve otuđeniji. Važan naglasak na interijerima ćelija kontrapunktira se ne samo s eksterijernim scenama zatvorenika u šetnji, nego i s čestim gledanjem zatvorenika kroz prozore zakrivene rešetkama. Odnos zatvorskog i običnog svijeta je čežnja za povratkom domu i normalnoj egzistenciji. No pritom upravo posljednje percipirani zatvorenik je zbog svog teškog zločina dobio i najtežu kaznu, pa je tjeskoba filma izražena. Gledatelju se ne nameću prosudbe, dopušta mu se vlastiti odnos prema prikazanom i sudbinama kažnjenika, a redateljski rukopis je nenametljiv i spretno vodi gledateljevu percepciju. Autor ipak gledatelju ostavlja odmak svjedoka, ne čineći ga i sudionikom Prozora na život, što je nužan odmak zbog tjeskobe teme.
  
  © Tomislav Čegir, FILMOVI.hr, 28. rujna 2020.

Piše:

Tomislav
Čegir