Propitivanje suvremene hrvatske povijesti

Platforma croatian.film - dokumentarni filmovi: Nepovratno, Igor Bezinović; Susret, Igor Bezinović; Presuda, Đuro Gavran

• Nepovratno, Igor Bezinović, 2009.

  
  
  U filmu pratimo tri osobe s društvenoga ruba, dvojicu starije životne dobi te možda i pomalo začuđujuće jednoga mladića, koji preživljavaju i zarađuju skupljajući i prodajući plastičnu ambalažu, prazne i u smeće bačene boce. Bezinović precizno i ritmično gradira osobnosti trojice muškaraca, njihov psihički i emotivni sklop, njihovo djelovanje, prošlost, htijenja i zatečeno društveno stanje. Njihov je rubni položaj uvjetovan ne samo društvenim okolnostima nego i unutarnjim sklopom, nemogućnosti svrhovitijeg uklapanja u etabliranije društvene tokove. Autor pritom ne intervenira kakvim izvanjskim komentarima, čime bi gledatelju nametnuo vlastiti stav ili ga pak vodio u recepciji prikazane građe. Dapače, samim sudionicima dopušta slojevite unutar-prizorne ili izvan-prizorne komentare, čime gledatelja navodi na snažniju empatiju, sagledavanje njihove egzistencije i rubnoga položaja. Pritom je jasan i odabir planova koji od objektivnoga povlači prema subjektivnom, razvidne su suprotnosti statičnijih položaja kamere i dinamičnih, a zanimljivo je da se kroz čitav film interpoliraju kadrovi ruku koji lijepe prazne plastične boce, kadrovi što se naposljetku percipiraju kao oblikovanje čak i svojevrsne skulpture što ju sastavljaju društveno osviješteni mladi ljudi. A tom se skulpturom pak može poslužiti bilo kakav društveni marginalac u potrebi za zaradom i preživljavanjem. Snažan je to film, dojmljiv prikaz egzistencijalnoga žrvnja i gotovo stoičkih pokušaja da se opstane usprkos zadanom stanju. Ipak, to je tek jedno od ostvarenja kojima se Igor Bezinović potvrdio kao relevantan autor u dokumentarnoj filmskoj vrsti, autor čiji ga raspon promišljanja o društvu, pojedincima i samim mogućnostima dokumentarnoga podiže u status izvrsnoga.  

  Susret, Igor Bezinović, 2010.

  
  
  Kada su godine 2009. hrvatski poljoprivrednici zbog sve teže egzistencijalne situacije pristigli traktorima na prosvjed u Zagreb, Igor Bezinović iskoristio je priliku da događaj snimi, a oblikovana je građa postala sadržajem dokumentarnoga filma Susret kojega bez poteškoća možemo uvrstiti i u smjernice tzv. direktnoga filma. Film je i podnaslovima podijeljen na dva dijela: studentsku noć i seljački dan. Tako u prvome dijelu bilježimo podršku hrvatskih studenata zakinutim poljoprivrednicima, napose studenata zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta, a u drugome dijelu pratimo iščekivanje prosvjednika tijekom pregovora njihovih predstavnika s tadašnjom predsjednicom Vlade Republike Hrvatske Jadrankom Kosor i tadašnjim potpredsjednikom Vlade Republike Hrvatske i ministrom gospodarstva, rada i poduzetništva Damirom Polančecom. I dok u studentskoj noći opažamo nadanje, očekivanja i entuzijazam potpomognut mladim studentima, u seljačkome danu su uz gužvu i užurbanost sve izraženiji gorčina, ljutnja i iznevjerenost zbog političkih obećanja koja tek dijelom ispunjavaju zahtjeve poljoprivrednika. Sasvim u skladu s obilježjima direktnoga filma, Bezinović se ustručava bilo kakve izravne autorske intervencije. Njegova je kamera objektivna, dinamična i izravna, pomno bilježi zbivanja, djelovanja i reakcije sudionika, a redateljski rukopis nenametljiv u praćenju sve užurbanijih zbivanja. Relevantnost teme nije za Igora Bezinovića otponac kakvome senzacionalističkom sagledavanju, nego sasvim suprotno - odmjeren prikaz zatečenoga stanja, događaja kojim se razabire i dubok kontekst zanemarenog položaja hrvatskih poljoprivrednika.

  Presuda, Đuro Gavran, 2013.

  
  
  Činjenica da je kratki dokumentarni film Presuda nagrađen na Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu neupitno potvrđuje njegovu relevantnost. Nesumnjiva je politička potka toga filma, upravo zbog činjenice da je Đuro Gavran zabilježio zbivanja na zagrebačkom središnjem trgu onog dana kada je na haškom sudu donesena presuda generalu Anti Gotovini. Prisjetimo li se da je Trg bana Josipa Jelačića tijekom izravnog prijenosa iz Haaga bio ispunjen u potpunosti, odnosno velik je broj ljudi sasvim svjestan značaja došao poslušati odluku, još uvijek ne znajući da će Gotovina biti nepravedno osuđen. Jasan je nacionalni naboj događaja. General Gotovina postao je izravnim simbolom Domovinskoga rata, a međunarodne institucije nisu uspjele ustanoviti objektivnu sliku ratnoga žrvnja. Upravo zbog toga znatan je emocionalni intenzitet svih sudionika skupa. Iščekivanje, napetost, zatim nevjerica, tuga, razočaranje, gorčina, ponegdje čak i očaj vidljivi su na licima ljudi, njihovim gestama i reakcijama. Nema sumnje da su autorske intervencije neznatne, dapače gledatelju se dopušta izravan uvid u građu filma, njegovu povijesnu potku. Pritom se Gavran poslužio radom više snimatelja, što mu je omogućilo veću kreativnost u radu. Gavranov je redateljski rukopis nenametljiv, odabir planova primjeren - naglasak je na bližim planovima, napose krupnome. Ritmična montaža vodi gledateljevu recepciju prema završnici i bolnim reakcijama na presudu. Ali, upravo svršetak - zvuk oslobađajuće presude godinu dana nakon žalbe koji čujemo tijekom završne špice, svjedoči o neprikazanom olakšanju pojedinaca i čitave nacije. Tako je Presuda Đure Gavrana više nego tek zanimljiv film, djelo koje propituje bitne trenutke suvremene hrvatske povijesti.  
  
  Nastavlja se...
  
  © Tomislav Čegir, FILMOVI.hr, 4. rujna 2020.

Piše:

Tomislav
Čegir