Zrelosti autora, osebujnost preokupacija i promišljen pristup mogućnostima i jeziku dokumentarnoga filma

Platforma croatian.film - dokumentarni filmovi: Rezidba, Katerine Duda; Vertikale, Lorna Kunčić; Svaki dan je Božić, Ante Zlatko Stolica; Mama, zašto plačeš, Vladimira Spindler

• 
  
  Na internetskim stranicama croatian.film dostupan je čitav niz kvalitetnih dokumentarnih filmova, većinom nastalih pod nadzorom Škole dokumentarnog filma Restart. U ovom tekstu osvrnut ću se prema devet naslova nastalih u razdoblju od godine 2009. do 2017. Svaki od njih svjedoči o samosvijesti i zrelosti njihovih autora, osebujnim preokupacijama i promišljenom pristupu mogućnostima i jeziku dokumentarnoga filma. I zbog tematskih sklopova tih ostvarenja podijeliti ću ih u tri skupine, Obiteljski život i kreativni impulsi, Socijalna i politička kritika te Najvažnija sporedna stvar.

  OBITELJSKI ŽIVOT I KREATIVNI IMPULSI

  Rezidba, Katerine Duda, 2015.

  
  
  Nerazlučiva je prožetost obiteljskog i kreativnog u kratkom dokumentarcu Rezidba Katerine Duda. Jer, autoričin djed Lazar Bekić unuku zamoli da mu pomogne oblikovati film iz niza mobitelskih vizualnih zapisa. Razvidna dvostrukost snimateljskoga rada, djedova i autoričina, percipira se i u suprotnostima vertikalnih i horizontalnih postavki filmske slike. Pritom vertikalna - snimljena djedovim mobitelom, zauzima otprilike polovicu slike i često je upotpunjena djedovim mailovima unuci, dok je horizontalna uvriježena i snimljena autoričinom kamerom. Oblikovana dinamika izmjena formata filmske fotografije nepobitno intrigrira gledateljevu percepciju. Uz odnos raznih naraštaja obitelji i njihovih prijatelja, za ovaj film je prijeloman autoričin i djedov odnos prema filmskoj vrsti kao kulturnom naslijeđu, ali i kao bitnoj sastavnici bilježenja tijeka vremena, dakle zapisa prošlosti koji postaju zamalo i slikovnim i zvučnim povijesnim izvorima, barem za obitelj koja je središnjicom Rezidbe. Dakako, vidljive su i digitalne mogućnosti pojednostavljenja i sasvim očito pojeftinjenja nastanka filma koju su omogućili i razvoj računala i mobitela. Uporaba programa moviemaker uvod je u nenametljivo precizno strukturiranje nastanka djedovih filmića. Djed filmsku montažu duhovito preimenuje u rezidba, a u jednom od njegovih mailova unuci primjećujemo i iskričavi djedov odnos prema filmskoj prošlosti, razvidno dijelom i njegove mladosti, budući da nastanak svojih filmova označava novim valom a referira i spram značajnih Cinecitta studija. I njegovi su izvan-prizorni komentari u rimi, a u njima čak i prijateljice označava glumicama naturščicima, što se opet veže uz prošlost sedme umjetnosti. Kratki dokumentarac Rezidba je tako film o filmu stvorenom u amaterskom obiteljskom okružju, samosvjesno ostvarenje o stvaralačkim impulsima koji ne jenjaju ni u zrelijim životnim razdobljima.

  Vertikale, Lorna Kunčić, 2016.

  
  
  Dokumentarni prvijenac Lorne Kunčić zanimljivo je ostvarenje koje izvedbom nesumnjivo može dosegnuti i oznaku art-filma. Vertikale su godine 2017. sudjelovale na Danima hrvatskoga filma, zatim na Reviji hrvatskih kratkih filmova Kratki na brzinu, a nagrađene su Zlatnom medaljom na Međunarodnom festivalu neprofesijskog filma UNICA. Autorica prikazuje  sazrijevanje djevojke koja uspijeva nadvladati svoje slabosti i otkriti vlastitu esenciju, svoju darovitost i u izvan-prizornim komentarima svjedoči o osebujnostima životnih poziva i nastojanjima da se iz egzistencijalnoga dosegne umjetničko. Jasan je sklad autoričinoga redateljskoga rukopisa i samosvojnih postupaka sa samom temom i djevojkom koja je subjekt čitavoga filma. U ovome crno-bijelom filmu, polazeći od detalja, Lorna Kunčić postupno gradirajući planove otkriva i samu djevojku, kao i njenu osobnost, da bi joj naposljetku dopustila i kreativni izričaj - bez prisutnosti komentara. Takva je gradacija poput otkrivanja različitih slojeva osobnosti i kreacije, a neprijeporna je i kinetičnost filma, dojam neprestanog unutar-prizornoga kretanja. Nije upitno da se Lorna Kunčić već prvim ostvarenjem etablirala kao zanimljiva autorica dokumentarnog filma, samosvojnog odabira teme i njene provedbe, pa itekako treba očekivati i njene daljnje radove.

  Svaki dan je Božić, Ante Zlatko Stolica, 2014.

  
  
  Kratki film Ante Zlatka Stolice zanimljiv je presjek egzistencije jedne dalmatinske obitelji. Smješten u razdoblje oko blagdana Božića, prostorno je određen dnevnim boravkom i kuhinjom stana te obitelji. Iz istovjetnog položaja i stanja kamere, dakle i iz istog očišta, snimljeno je nizanje izmjene nekoliko noći i dana - u tome za obiteljski život najfrekventnijem prostoru. Tako pratimo dio djelovanja članova obitelji, majku ili baku u kuhinji, oca često za stolom dok gleda televiziju, prolaske mlađih članova, obiteljske ručkove itd. Ipak, nužno je navesti da je još prije špice s naslovom filma, autor uvrstio i scenu s mladićem koji tijekom očito kasne večeri ili pak noći na slici na zidu flomasterom crta galeba. I upravo je ta scena prijelomna za naknadno razumijevanje filma. Jer, nakon što se izmijeni nekoliko dana i noći, Stolica rabi kratko zatamnjenje ne bi li naglasio poantu. Mladić roditelje upita primjećuju li što na slici; oni dvoje, iako majka primjećuje galebove, a kada mladić objasni da ih je crtao čak četiri godine a da nitko ništa nije primijetio, postaje jasan ironijski stav autora o obiteljskoj egzistenciji, možda čak i rutinskom životu u kojem se i ne opažaju promjene - intervencije u okolišu koji ih okružuje. Ako je pak umjetnička slika što je pri svršetku filma percipiramo i izravno odrazom stvaralačkoga, sasvim je razvidno da istovrsno stanje kamere i očišta postaje i metaforom obiteljskoga stanja, rutine, čak i inertnosti, odnosno neprestanoga protoka vremena bez nekih esencijalnih promjena. Autor ipak ne kritizira zatečeno stanje, blagonaklon je i emocionalno sklon zajednici, a potvrđuje to i nenamjerno duhovit očev komentar u kadru nakon odjavne špice. A u odnosu prema filmskoj prošlosti, statičnost kamere nenametljivo podsjeća na same početke sedme umjetnosti, razdoblje kada se rana filmska ostvarenja još nisu odvažila daljnjem istraživanju mogućnosti novog i svježeg medija.

  Mama, zašto plačeš, Vladimira Spindler, 2017.

  
  
  Crno-bijeli autobiografski film istine fotografkinje, a otprije nekoliko godina i autorice dokumentarnih filmova Vladimire Spindler, progovara o njenoj borbi s anksioznom depresijom kroz osobnu prizmu uz dvoje adolescentne djece, Renea i Maše. Suočavanje s bolešću, reakcije djece, kao i pokušaj nadvladavanja zatečenog stanja središnjicom su ovog vrsnog ostvarenja. Ako je pak srednjoškolac Rene empatičan i sklon pomoći majci, tri godine mlađa Maša majčinu bolest negira. Film započinje in medias res, Reneovom reakcijom na majčine suze. Tek nešto kasnije nižu se fotografije dječjeg odrastanja i Vladimire Spindler u ranijim razdobljima života, a zatim se elaborira i zamršeni splet bolesti i obiteljske egzistencije. Razvidno je da autorica snima kamerom iz ruke, a kad se i sama nalazi u kadru, položaj je kamere statičan a kadrovi su dužeg trajanja. Naglasak je na skučenosti prostora, rijetko se opaža plan širi od bliskoga. Autorica približavanjem kamere ulazi u psihu sudionika filma, nastoji prodrijeti u srž situacije, pa samim time i mogućnosti razrješenja. Pritom su izravno simbolična tri, tek naizgled sporedna segmenta. Autorica pokušava sastaviti razbijenu keramičku posudu, što je dakako pokušaj uspostave psihičke cjelovitosti i zdravlja. Zatim se nešto kasnije pojavljuje niz kadrova prirodnog okoliša pod naletima vjetra, čime se odražava turbulentnost psihičkog stanja Vladimire Spindler, a na samome svršetku donji rakurs ogoljelih krošnji drveća uz bolan autoričin krik i nagli rez bremeniti su značenjem i ostavljaju tjeskoban dojam gledatelju, ali taj krik može naznačiti i oslobođenje tegoba bolesti i put ka ozdravljenju. Tako naposljetku dokumentarni prvijenac Vladimire Spindler otvara ne samo mogućnost terapeutskog učinka filma na njegovu autoricu, nego zasigurno proširuje i njene stvaralačke obzore. Jer, od kvalitetne fotografkinje postala je i vrsnom redateljicom, kojoj ovo zacijelo neće biti i jedini film.
  
  Nastavlja se...
  
  © Tomislav Čegir, FILMOVI.hr, 4. rujna 2020.

Piše:

Tomislav
Čegir