Kontemplacija obiteljskih odnosa

Tlo pod nogama, 2014., red. Sonja Tarokić

• Tlo pod nogama hrvatski je kratkometražni film iz 2014. godine, a redateljici Sonji Tarokić ovo je osmi kratkometražni film. Filmovi Crveno (2009), Pametnice (2010), Kurvo! (2011) i Ja sam svoj život posložila (2012) dobili su razne nagrade na međunarodnim i domaćim festivalima. Treba istaknuti  nagrade s festivala kao što su Sarajevo FF, Brief  Encounters, Next Bucharest FF, Angers Premiers Plans, Vila de Conde. Ostali filmovi ove redateljice su Lutka kao... (2008), Gluha (2010) i Rođendan (2013). Ovaj je film bio nagrađen na Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu, Pančevo film festivalu, Zagreb Film Festivalu, Međunarodnom filmskom festivalu u Vilniusu te na drugim festivalima. Među raznim nagradama posebice se ističe Nagrada za najboljeg autora do 30 godina na Danima hrvatskog filma te Nagrada za najbolju scenografiju, kostimografiju, scenarij, glumački ansambl i režiju na Reviji hrvatskih kratkih filmova 2015. godine.

  Redateljica i scenaristica filma je Sonja Tarokić, montažer Martin Semenčić, producentica Isa Živanović, dok glazbu i oblikovanje zvuka potpisuju Borna Buljević te Miro Manojlović. U glavnim su ulogama Tamara Šoletić, Stojan Matavulj, Roko Sikavica, Karla Brbić i Raul Brzić.

  Tlo pod nogama 29-minutni je kratkometražni igrani film. S obzirom na to da je u središtu zbivanja jedna hrvatska obitelj te njihovi odnosi, jasno je da se žanrovski radi o drami, i to psihološkoj. Fokus je na osamnaestogodišnjem Toniju i njegovim roditeljima. U tom trokutu zategnutih odnosa, majka u središtu filma djeluje kao posrednik, a na samome početku prikazana je kao određeni tip majke – onaj koji puno priča, uvijek je glasna i svemu pridaje preveliku pažnju. Početno takva, nagla, pomalo impulzivna i opominjajuća, kasnije se ipak shvaćanjem obiteljske situacije i problema u kojem se oni nalaze stišava te pribjegava normalnoj komunikaciji.

  
  
  Otac je ključna figura u filmu – faktor zbog kojeg se obiteljska situacija pogoršala, a posljedično se i obiteljski odnosi pogoršavaju. Kako je ranije spomenuto, majka opominje muža i govori mu što treba napraviti i(li) zašto već nije nešto napravio u vezi s problemom koji imaju. Njezine riječi poprimaju funkciju opomenske oštrice, odnosno oštrice koja zadire u njegovu savjest i podsjeća ga kao mušku glavu obitelji da je napravio pogrešku, a tom pogreškom doveo je obitelj u nezavidnu financijsku situaciju iz koje se ne mogu samo tako izvući. Upravo zato, pratimo promjenu fizičkog stanja oca posredstvom psihičkog stanja uzrokovanog brigom, stresom i ženinim početnim stalnim podsjećanjem na grešku.

  U kontinuitetu se prati hrvatska obitelj koja zapada u određene financijske probleme. Gledatelj prati liniju odnosa jedne splitske obitelji, stoga se radi o psihološkom poniranju u psihu obiteljske svakodnevnice te seciranju njihovog života.

  
  
  Obitelj je to gradske stambene četvrti pomalo zbijenoga prostora. S obzirom na broj likova koji se javlja u interijeru stana, možemo zaključiti kako taj prostor nije dovoljan za cijelu obitelj, posebice uzevši u obzir činjenicu da u tom nevelikom prostoru borave i dvije osobe tinejdžerskih godina. U takvom malom prostoru, kamera je često postavljena tako da imamo pogled u više prostorija istodobno ili pak u hodnik stana u kojem pratimo izmjenu, hod likova i dovikivanje iz susjednih prostorija. Planovi kamere blizu i u razini pogleda daju mogućnost promjene izraza lica članova obitelji u njihovom skučenom interijeru. Takvim postavljanjem kamere u interijeru stana pojačava se simbolika veličine njihovog životnog prostora u kontekstu broja članova iste obitelji, a ujedno se pojačava i simbolika odnosa koji se sve više zatežu.

  Uvodne sekvence pokazuju raštrkanu obitelj izvan stana, a u fokusu je tinejdžer Toni. Note koje otvaraju film ekstatične su i sugeriraju određenu težinu i(li) napetost. Takva nota i atmosferičnost protežu se kroz cijeli film, a cilj je stavljanje naglaska na obiteljske odnose i napetost zbog problema koji se javio. Ono što svakako nadograđuje takvu atmosferičnost i stanje jest osvjetljenje, kao i fotografija. Interijer njihova stana prikazan je tako poluzamračeno, što je i logično s obzirom na to da se radi o ljetnom periodu hrvatskog dalmatinskog gradića. Osvjetljenje je onoliko koliko zaštita na prozorima dopušta. Fotografija je u službi (do)crtavanja zategnutih odnosa, naglašavanja problematike i isticanja određene ustajalosti i težine prostora stana te eksterijera sredine u kojoj obitelj živi. Potpuna suprotnost njihovom stanu je prirodno osvjetljenje vanjskog prostora – onog sunčanog i vrućeg ljetnog dana. Scene eksterijera prikazane su uvijek tijekom sunčanog dana, a danje svjetlo njihovog svijeta ne možemo reći da je obično, nego gotovo zasljepljujuće te daje dojam bjeline. Takva bjelina djeluje zasljepljujuće na same likove te njihova psihička stanja.
  
  
  
  Odnos likova i funkcija takvog eksterijera i osvjetljenja posebno je naglašena u scenama u kojima vidimo likove na lokalnom košarkaškom igralištu. Uz to, gornji rakurs te pogled postrance i iznad samih likova u kombinaciji s osvjetljenjem odaju dojam razbacanih silueta koje se nekontrolirano kreću po bjelini igrališta i dana. Da se zaključiti kako nema razlike između tla igrališta na prostoru gradskih ulica na kojem se likovi kreću te onoga tla na kojem se kreće život splitske obitelji zbog financijske situacije i problema.

  Zanimljivi su prelasci kadrova i scena, počevši od kadrova Tonija na igralištu koji se izmjenjuju s kadrovima oca koji leži, da bi prva scena prešla u drugu scenu. Potom se kamera od oca koji leži postupno udaljava i prelazimo na sliku obitelji u kuhinji – kadrovi dima cigarete lika koji je okrenut leđima u prvome planu te kadrovi majke koja pegla u pozadini. Majka je tako u krupnome planu, dok je lik okrenut leđima u planu blizu. Dominantni planovi su blizu te su u funkciji prikazivanja obiteljske atmosfere i obiteljskih odnosa. Gradski total u sceni predaje/prodaje motocikla u funkciji je prikazivanja izgleda prostora gradske četvrti u kojoj obitelj živi i u kojoj se kreće, što je vrlo bitno s obzirom na tematiku i problematiku filma. Kamera je najzapaženija u dijelu Tonijeva povratka kući autobusom, u kojem je pogled iz autobusa u staklene okvire prozora zgrade, a kako se autobus miče, miče se i kamera. Sa zgrade kamera prelazi i daje gledateljima novi pogled kroz stakla kafića te na protagonista čiju figuru vidimo iz daljine, da bi nam se svojim hodom njegova figura više primicala. Spomenute scene Tonijeva prolaska kroz gradski dio s terasama kafića i ljudima, kao i scene koje slijede i koje prikazuju Tonija u hodniku zgrade u kojoj živi, još jednom zaokružuju značenje i simboliku njegova psihičkog stanja u kontekstu obiteljske situacije.

  
  
  Filmom Tlo pod nogama dana je slika i prilika splitske obitelji – prikaz njihove situacije i problema financijske naravi. Kombinacijom problematike, ocrtavanjem likova te njihovih odnosa u simboličnom prostoru s poentirajućim osvjetljenjem, montažom, glazbom i fotografijom stvorena je psihologija (odnosa) splitske gradske obitelji, koja zasigurno stoji kao jedno od ponajboljih kratkometražnih ostvarenja novije hrvatske kinematografije.

  © Ervin Pavleković, FILMOVI.hr, 8. srpnja 2020.

Piše:

Ervin
Pavleković