Crtice iz urbane suvremenosti
Platforma croatian.film: Igrani filmovi
-
Recentna produkcija kratkometražnog hrvatskog igranog filma na potentnom komunikacijskom kanalu prema publici - platformi croatian.film, koja inače obuhvaća i dokumentarnu, eksperimentalnu i animiranu kategoriju domaćeg filma kratkog i srednjeg metra (a prezentira naslove nastale od 2000-tih naovamo), predstavljena je samo vrlo malim svojim dijelom (svega dva filma iz 2019. i devet iz 2018. godine), pa se tako instantno nameće zaključak da odlična ideja uvida u istu u prvome redu vapi za hitnom obuhvatnijom nadopunom (sveukupno ima devedesetak igranih naslova).
Od viđenih rečenih jedanaest filmova, svi se mahom bave sličnim preokupacijama; gotovo da mogu funkcionirati kao kakav omnibus kratkih crtica iz urbane suvremenosti na razmeđi mainstreama i undergrounda, klasičnih i modernističkih narativa, ponajčešće dualnom dijaloškom dinamikom i jedinstvom (mahom interijernog) prostora i vremena prezentirajući razna a opet slična lica velegrada – neki malo manje a neki više orijentirani na turbulentne intrapsihizme nemirnih i nesigurnih miljea svojih uglavnom mlađih protagonista. (S iznimkom povijesnog, jedinog izmještenog iz današnjice, ujedno ponajboljeg predstavljenog naslova Lieber Augustin Miroslava Terzića - zanimljivog promišljaja o zatomljivanju ljudskosti njemačkih vojnika u Drugom svjetskom ratu, suočenih s nesmiljenim zadacima konclogora i eskapizma kroz filmsku umjetnost, koji upravo naglaskom na duševnu dehumanizaciju kroz ratna zvjerstva evocira Zasjedu /Rukajärven tie, 1999/Ollija Saarelae o rusko-finskom Zimskom ratu, kao i njegovu poetsku fotografiju Kjella Lagerroosa, kroz onu sugestivno lijepu snježnu Ivana Slipčevića.)
Progovaraju tako o sitnom (solidan Otac Tomislava Šobana) ali i organiziranom kriminalu (Minute Vanje Nikolića u pokušaju rekreacije znanih žanrovskog tropa mafijaškog filma), brzopoteznom življenju mladih (mahom glumački nedostatna coming of age komedija Sava raka tika taka Vjerana Vukašinovića, znatno bolji, spontano-improvizatorski, psihologijski nijansiran Sandra i Marina Igora Jelinovića) ali i konkretnim, relevantnim, suvremenim problemima istih (zanimljivi Peti kat lijevo Renate Lučić o teretu nekonfrontirajućeg skrivanja gay-veze i psihološki razornom prilagođavanju općenitim mainstream predodžbama i konvencijama malograđanskim state of mind respektabilnostima), kao i egzistencijalnim bremenitostima, strmoglavljujućem pesimizmu i beznađu srednje generacije (komorni Frankfurt, glavni grad Njemačke Bojana Radanovića o zrcaljenju neimaštine na obiteljske odnose, splitsko-novovalna nagrađivana Bila soba Mladena Stanića o bratskim potisnutim emocijama i njihovoj kanalizaciji nakon majčine smrti) a neki pokazuju i naglašenu psihologizacijsko-analitičku motivaciju (žanrovski rubni Uzimam Petra Varata o pro(e)življavanju nakon prekida veze, potentna filozofijsko-metafizična, ekstenzivno interpretativna no sporadično oscilativna Dijagnoza Hrvoja Mandića). Pritom najautentičnijim ostvarenjem ostaje distinktivna, osebujna i neukalupljena, estetično-stilizirana Stepska lisica talentiranog Andrije Mardešića, izvanstrujaške poetike i solitudno-melankolične, katarzične referentnosti provokativnog raskrinkavanja ljudske psihe.
Miks realizma i nadrealizma, crnohumorna apsurdističko-britka kritika popularne instant-kulture, kroz fragmentirani konstrukt simuliranog speed-datea brectovskim efektom očuđenja evocira grčki čudni val i gledatelja s lakoćom izbacuje iz komforne zone, kreirajući vrijedan modernistički eksces, kakvih bi, poželjno bi bilo, u domaćoj kinematografiji trebalo biti što više.© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 1. srpnja 2020.
Piše:
Marić