Aktualni socijalizacijski izazovi
Ona koju zamišljaš, 2019., red. Safy Nebbou
-
U sceni pri početku filma Claire Millaud (Juliette Binoche) tumači studentima roman Opasne veze Pierrea Choderlosa de Laclosa, stavljajući osobit naglasak na turbulentan odnos markize De Merteuil i vikonta De Valmonta. Gledatelj odmah uočava da profesorica veliku pažnju posvećuje analizi rodnih odnosa moći te reinterpretira status romaneskne protagonistice u odnosu na njena partnera, dajući joj određenu prednost. Nije teško zaključiti da Claire putem književnoga djela o kojem predaje izravno uvodi gledatelja u narav vlastitih odnosa s muškarcima, koji će se u filmu raščlanjivati.Ona koju zamišljaš odvija se kroz konvencionalno posloženu retrospektivnu naraciju. U psihijatrijskoj klinici razgovaraju opterećena Claire i psihijatrica Catherine Bromas (Nicole Garcia), koja mijenja njezina prijašnjeg doktora, odsutnog zbog oporavka od moždanoga udara. Inicijalna je situacija bitna jer protagonistica biva dovedena na nepoznati teritorij – ne poznaje novu liječnicu, koja je pritom žena, pa se konfrontiraju dva tipa ženskosti i svjetonazora. Claire nastoji pridobiti psihijatricu na svoju stranu, no vrlo trezvena i racionalna Catherine vješto izbjegava njezine nasrtaje i zamke, odnosno pokušaje da je pacijentica izmanipulira.
Okvirna naracija prošarana je analepsama koje predstavljaju Claireno prepričavanje događaja koji su rezultirali njezinom hospitalizacijom. Te su analepse pak isprekidane kratkim scenama njezinih predavanja studentima. Reference na Baudelaireove lirske objekte, Ibsenovu Lutkinu kuću, spomenute Opasne veze nisu slučajne, jer ih povezuju ženski likovi te nastojanje da se analizira njihov položaj i osobitosti. Clairena predavanja tako postaju sredstvo autokarakterizacije te motivacije. Putem njih posredno progovara o sebi, ali time daje i uvide u mehanizme vlastitih postupanja. Književne fabrikacije te Claireine dogodovštine neprestano se zrcale, pa tako u drugoj polovici filma više nismo suočeni s protagonističinom ispovijedi, nego s njezinim književnim pokušajem da životnim zbivanjima prida alternativnu, možda čak i redemptivnu putanju.Film Safy Nebbou naoko se bavi problematikom virtualnih identiteta, što naposljetku ostaje neostvarena mogućnost. Claire Millaud dobrostojeća je pariška fakultetska profesorica u srednjim godinama koja se bavi književnošću. Prošla je kroz traumatičan razvod braka te se osjeća osamljenom. Kako bi prebrodila emocionalne probleme, odlučuje otvoriti profil na Facebooku pod lažnim identitetom. Postaje dvadesetčetverogodišnja Clara, koja započinje internetsku korespondenciju s mladićem Alexom (Francois Civil), što prerasta u romansu te dovodi do njezina psihičkog rasapa. Potreba za pažnjom i privrženošću isprepletena je s problematikom ejdžističke kulture u kojoj žena skriva pravi identitet zbog straha od odbacivanja te se predstavlja kao mlada i poželjna osoba.
Odnos Claire i Alexa jednim dijelom propituje kulturno prihvaćen odnos starijeg muškarca i mlade žene, koji je često i potican, pa u društvu biva sagledan kao odraz muškarčeve vitalnosti i snage. Suprotna relacija u kojoj je žena starija a muškarac mlad ili mlađi biva poimana kao odstupanje od norme ili kao nešto čak neugodno i/ili skandalozno. Ubrzo shvaćamo da Nebbou ne zanima dekonstruiranje društveno prihvaćenih i neprihvaćenih odnosa s obzirom na relaciju roda i životne dobi. Naspram toga, posrijedi je priča o suočavanju s traumom gubitka. Protagonistica je zamijenjena dvostruko mlađom ženom kojoj bi mogla biti majka, što nastoji kanalizirati putem internetskih pustolovina. U tom pohodu, uskoro ćemo saznati, koristi fotografiju nove partnerice bivšeg supruga. U ovom segmentu film pokazuje niz scenarističkih manjkavosti, napose u nedosljednoj karakterizaciji Claire.
Nije jasno želi li je redateljica prikazati kao ženu koja se ne može suočiti s gubitkom ili manipulativnu osobu koja igra okrutne igre s životima drugih ljudi kako bi nadomjestila ono bez čega je ostala. S treće strane, služi li protagonistica kao povod za seciranje dvostrukih kulturnih standarda za muškarce i žene te razmatanje problematike starenja te odnosa društva prema tijelu koje stari? Time se Claire pretvara u klišej jer, sugerira film, ne može se ostvariti bez muškarca, napose onoga koji ju je ostavio, pa iako je uspješna i neovisna osoba, neprestano traži emocionalni oslonac u partneru.
Djelo sagledava i problematiku narcističke kulture, odnosno kulture opsjednute imidžom i pojavom, blještavim slikama bez supstancije, čijem su turbulentnom zamahu posljednjih desetljeća doprinijele upravo društvene mreže. Tako i Claire objašnjava ponešto prenaivnoj (da bi bila sasvim uvjerljiva) psihijatrici kako ne misli da je ukrala tuđu sliku jer ljudi naprosto dijele po internetu svoje privatne živote, nastojeći se prikazati boljima, ljepšima, uspješnijima no što jesu. Stoga Claireno pretvaranje u mladu Claru postaje simptom vremena: suočavanje s prolaznošću u društvu opsjednutom ljepotom i mladošću. Nemogućnost da Alexu pokaže pravu sebe rezultat je straha od odbijanja zbog godina, a s druge strane, Alex koji se znakovito bavi fotografijom, odraz je punine života i mladenačke energije. Iz navedene perspektive, možda je suprugov odabir mlade partnerice rezultat takvog narcističkog društva koje djeluje destruktivno na samopouzdanje protagonistice koja se suočava sa starenjem. Virtualna prostranstva stoga nude nadomjestak: možemo biti što god želimo i kakvi želimo, samo što se u slučaju Claire to promeće u određenu vrstu kompulzivnog ponašanja.
Ona koju zamišljaš film je o osamljenim ljudima koji traže nadomjestke na krivim mjestima te na pogrešne načine, a najviše funkcionira zbog odlične glumačke kreacije Juliette Binoche. Vizualno je dobro dočaran te neprestano sugerira protagonističinu suženu perspektivu. Claire je mahom prikazana u krupnim kadrovima, plitkoga fokusa, koji upućuju na njezinu odsutnost odnosno odijeljenost od konteksta/vanjskoga svijeta te usmjerenost na vlastitu situaciju i proživljavanja. Takvo izdvajanje podcrtava i njezinu ranjivost te osjećaj odbačenosti. Pritom mahom prevladavaju hladni(ji) tonovi, koji upućuju na nemogućnost uspostavljanja odgovarajućih odnosa i komunikacije.© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 19. lipnja 2020.