Poetičan omaž baltičkim autorima

Dan Europe ‒ velike priče iz malih zemalja (8-10. svibnja 2020.): Mostovi vremena (Bridges of time / Laiko tiltai), r. Audrius Stonys, Kristīne Briede

• 
  
  Šezdesetih godina 20. stoljeća na području baltičke zone pojavila se unikatna neformalna skupina umjetnika, kasnije nazvana Riškom / Baltičkom školom poetskog dokumentarca, sa snažnim preokupacijama politički opresivnog odbacivanja oficijelne društveno nametnute propagandne provenijencije onodobnog rigidnog dogmatskog soc-realizma i posljedično simptomatičnog veličanja poetske emanacije vizualnog prosedea filmske umjetnosti – svojevrsna inačica suvremeničkog im ukrajinskog poetskog vala, ovoga puta na polju dokumentaristike; apolitično, ideološki neopterećeno i neeksplicitno kanalizirajući društvene brutalizme, suptilno prokazujući jezikom metafora i simbola.
  
  Litvanci Robertas Verba i Henrikas Šablevičius, Letonci Uldis Brauns, Herz Frank, Ivars Seleckis i Aivars Freimanis, Estonci Mark Soosaar i Andres Sööt revolucionarni su pioniri visoko estetiziranih no uvijek višeslojnih, odvažnih maestralnih djela, uvijek obojenih kontemplativnom sjetom, gotovo metafizičkog fatuma, evocirajući kako pronicljive portretne psihologizacije  Eduarda Olea, naivističke ruralne reinterpretacije Paula Kondasa ili etno-protomitološku melankoliju Hilde Vīke, tako i tradicijske fenomenološke lokalizme neleksičnosti sutartinėsa, primjerice.
  
  
  
  Jednako poetičan jest i omažni im dokumentarac-esej Audriusa Stonysa i Kristīne Briede Mostovi vremena, asemblažno nelinearno, mozaično ljubavno pismo nepravedno zanemarenim i gotovo zaboravljenim velikanima, vrlo lijepo i kreativno koncipiran kao asocijativni naslovni most spajanja prošlosti i sadašnjosti, korespondirajućim arhivskim snimkama navedenih filmova kao svojevrsnim flešbekovima pri suvremenim intervjuima s njihovim tvorcima.
  
  Stonys i Briede kreiraju istinski sugestivan dokumentarac natopljen gotovo lamentirajućom no opet pomirbenom čežnjom i sjetom o cikličnoj kvalitativnosti života i neminovnosti prolaznosti; ditirampsku odu iznimnoj i bezvremenoj, minucioznoj filozofijsko-refleksivnoj i lirsko-transcendentnoj posvećenoj opažajnosti baltičkih avangardnih Autroriusa, koja gledatelje naprosto tjera na dodatno posezanje za dostupnom prezentiranom građom.
  
  
  
  Od fascinantne neverbalne tapiserije raznoraznih životnih trenutaka 235 000 000 (1967) Uldisa Braunsa preko Soosaarove kulturalno-antropološke studije o ženama s otoka Kihnu Kihnu naine (1974) do ikoničnog naslova Deset minuta stariji (Par desmit minutem vecaks, 1978) Herza Franka, u kojem se čitava skala emocija nalazi na jednom jedinom dječjem licu; time ih upućujući na neupitan kanalizirajući utjecaj koji su baltički majstori ostavili u naslijeđe ne samo nacionalnom nego i svjetskom filmu; usput prizivajući stihove suvremenog litavskog pjesnika Vladasa Braziūnasa: „…i voda kotrlja kamen/i raonik brazda zemlju /u morenama Perkūnas se rađa /a duše odlijeću preko Atlantika /i na rodne obale padaju/ tada saznajemo da se živjelo/ s tim šumama, s koprivnjacima/ s našim lutajućim dušama…“

  © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 18. svibnja 2020.

Piše:

Katarina
Marić