Drevni sophos i suvremeni mitograf

Zdenko Bašić, redatelj, ilustrator, animator, grafički dizajner

• 
  
  Kulturalno nesvjesno - mitovi, bajke, snovi, arhetipovi, katkad eksplicitni, uvijek višeslojno kodificirani, tradicijama čuvana su znanja, kompresirana imaginacija koja metafizičko-ontološkom strukturom vodi direktno do kozmološke anime mundi - Duše svijeta. Upravo takvim spoznajama suvereno barata jedinstvena pojavnost na hrvatskoj umjetničkoj sceni, ujedno drevni sophos i suvremeni mitograf, Pripovjedač ne samo verbalnog, nego i vizualnog, a svakako transmedijskog prosedea i mythpunkovske estetike – ilustrator, grafički dizajner, pisac, redatelj, animator Zdenko Bašić - čuvar skrivenih svjetova, koji nam i alegorijski i izložbama izrijekom otvara vlastiti wunderkammer - Kabinet čuda, nesebično dopuštajući da provirimo u idiosinkratičke kolekcije memorabilijskih mirabilija zaboravljenog i začudnog, pokušavajući i u nama pobuditi ono dremljivo, uspavano.
  
  Pritom suvremene tehnologijske prednosti koristi kao promotivni postmodernističko-simulakrumski, asocijativni korektor diznijevskih inačica zapravo rabijatnih ruralnih toposa te stoji kao svojevrsni opominjatelj konzumerističkog mentalnog sklopa koji devaluira i već u startu odbacuje sve neiskoristivo. U filmskoj formi potpisnik je distinktivnih animiranih filmova (primjerice Guliver: „…slojevita, snovita alegorija nastala kao autorova promišljena, meditativna interpretacija na Swiftovu epizodu s Liliputancima, možda jest burtonovske začudne inspiracije (s rusko-japanskim primjesama Norsteina i kawamotovskog kabukija), ali buja i treperi vlastitim unutrašnjim svjetlom.
  
  
  
  Bašićev Guliver postaje divan i dirljiv uspavani bog, ranjeni nositelj univerzuma, na transformacijskom tragu eteričnog junaka umjetnikova prethodna kratkometražnog ganutljiva slatkiša stop-animacije Priča o snijegu.“ K. Marić: Slavlje animacije, FILMOVI.hr, 12. travnja 2010.), videospotova (primjerice Uspavanka Lidije Bajuk: „Onirički atmosferični minimalizam u monokromatskim plavičastim tonovima koji evociraju ujedno večer kao i snježno zimsko doba, prizivaju kako fantazmagorijsko bajkovito i predajno folklorno, tako i mitološka bića poput divova kao i skandinavske majstore ilustracije poput Kaya Nielsena i njegovih kompozicijskih vitičastih modrolikih pozadina kao savršenih vizualnih prezentacija bogatog pučkog imaginarija, kroz apotropejsku uspavanku (…) pronose svjetonazorski relativizam kao i subverzivnu izvrnutu realnost snovitog.“ K. Marić: Kad život udari, FILMOVI.hr, 4. svibnja 2015.), te dokumentarnog serijala iz 2017. Sjeverozapadni vjetar: Između legende i stvarnosti, inspiriran autorovom slikovnicom, a za koji priprema i igranofilmsku verziju.
  
  
  
  Podijeljen na četiri epizode (Sudbina, Vragovi, Coprnice, Vodeni čovjek), izuzetno atraktivno prezentira bogata vernakularna etno-kulturalna vjerovanja hrvatskih predaja kroz žive, proliferantne sugovornike kako od strane puka kao svjedoka začudnih događanja, tako i struke kao interpretatora istih. Drevni je slavenski svijet napučen opasnostima na svakom koraku - svojevrsni seduktivni inkubusi letaveti i bijesovske svite kao hipostaze entiteta vraga; vodenjaci kao vrebajući predatori iz svekolikih bistrih i močvarnih voda – močila, kladenca, jezera; prepoznatljivi vražji pečat - stigma diabolica na fizičkoj pojavnosti vještice kao upozorenje njene intolerantnosti na intruzije; reverentnost trostrukog aspekta Velike Majke u liku triju suđenica – radije su terestijalni, grubi, najčešće mračni i prijeteći iako uvijek dualni, pučkom bliski, suživotni entiteti, negoli celestijalna i transcedentna, aristokratska neshvatljivo kompleksna bića tolkienovsko-arturijanskih legendi ili viktorijanskih spekulativnih dispozicija.
  
  Ipak, serijal je nakon jednokratnog prikazivanja na HRT-u neobjašnjivo uklonjen, jednako kao i nedavno izložbeni snjegovići pred Muzejom Turopolja, tradicijski praekumenski folklor vjerojatno doživljavajući perifernim konceptom i(li) svojevrsnom ugrozom. No, pučko mišljenje neiskorijenjeno zadržalo se i do danas, kao naslijeđeni, mehanički, generički asimiliran potpourri običaja, ali i pobožnosti - od prinošenja votivnih zavjetnih darova, preko apotropejske domestikacije, do svekolikih protektivnih filakterija (kićenje drvca, bacanje novčića u fontanu, puhanje rođendanskih svijeća, uspavanke kao rimovane apotropejske bajalice, primjerice) i nikako nije inkompatibilno jedno s drugim, jer njegovo posvemašnje enantidromijsko prelaženje u potpunu suprotnost na način da zatre i ugasi samo sebe, ne samo da je krajnje nepoželjno, nego jednostavno nije niti moguće.
  
  
  
  Jer, folklorna vjerovanja nisu nekakav fosilizirani daleki ostatak, nego vrlo živući, pulsirajući i perpetualno dinamizirajući aspekt kulture. Trajan pronositelj duševne ljepote i tradicijskih vrednota – kako kroz filmsku, tako i mnoge druge izražajne forme, Bašić tako netom promovira i slikovnicu o turopoljskim šumskim čuvarima – mogutima, s dodanim specifikumom vrijedne turopoljske barokne sakralne drvene gradnje, kao miroljubivog podsjetnika na inherentno neraskidivu poveznu koegzistenciju umjetnosti, duhovnosti i čudesnog.

  © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 12. svibnja 2020.

Piše:

Katarina
Marić