Klasici hrvatskog dokumentarizma

Dečko kojem se žurilo, 1991., red. Biljana Čakić-Veselić; Godine hrđe, 2000., red. Andrej Korovljev

• 
  
  U ovim danima kada se svijet promijenio (i ne samo nama filmofilima), naši su heroji producentske filmske kuće koje nam na besplatno gledanje nude i neke antologijske naslove ovdašnje kinematografije. Neprocjenjivo! Shodno tomu, upustio sam se u ponovno odgledavanje dvaju naslova što nam ih je ponudio FACTUM. Inače, o tri filma iz te ponude već sam pisao: Generacija '68 Nenada Puhovskog, Dum spiro spero Pere Kvesića i konačno Djeca Tranzicije (neprežaljenog mi) Matije Vukšića.

  Dečko kojem se žurilo (2003.) Biljane Čakić-Veselić postao je neprijepornim klasikom HR-kina i njegova temeljnog filmskog roda. Autorica, koja se u mnogim svojim uratcima poduhvaćala teme Domovinskog rata, ovdje je najosobnija i stoga najbolja. U ovome je filmu kolažno prikazala svoju i obiteljsku potragu za svojim bratom Ivanom, 21-godišnjim mladićem koji je poginuo u slavonskom selu Bogdanovci nakon dugotrajne opsade tog mjesta. U inventivnom, kolažnom pristupu građi, ponudila je duboko emotivan no ne i patetično oblikovan dokumentarni materijal. (Patetičnost i plakatnost čest su, skoro kronični balast ovdašnjih filmova spomenute tematike). Autorica priča svoju pripovijest u ich-formi. Jedino je, zapravo, na taj način i mogla pristupiti tako ultimativnoj stvari kao što je bratova smrt. Razgovori što ih autorica vodi sa svojim i bratovim roditeljima, njegovom udovicom te prijateljima poginulog, polako nas dovode do samog vrhunca ove emotivne storije. Taj se, pak, dešava u samim Bogdanovcima, gdje ona pušta ljudima da ispričaju svoje duboko potresne priče o opsadi, te o mladosti koja je naprasno prekinuta.
  
  
  
  Ključni protagonisti-sugovornici Dečka kojem se žurilo, zapravo, jesu njegov suborac Strmota, te mala Mara, žena koja je opkoljene mladiće i pazila i hranila i oblačila, te ih dočekivala umorne, iscrpljene i promrzle nakon akcija. Ispod herojske oblande probija se priča o mladiću kojeg su svi voljeli i koji nije svoj život položio uzalud. Mala Mara će, ne bez gorčine, pričati o nemogućnosti nas današnjih da shvatimo „kako je to zapravo tamo bilo“. Strmota pak iznosi svoj osjećaj kako mu sve nedostaje i da bi se vratio u te dane. Tako otkriva i bitni problem mnogih branitelja – nemogućnost prilagodbe. Autorica i njezini doživljuju svojevrsnu katarzu nakon što su Ivanovi posmrtni ostaci pronađeni i pohranjeni u grobnicu, a mi epifanijski vrijedan HR-film.

  
  
  Film Andreja Korovljeva drukčije je tematske i autorske namjere. U njemu se iskazuje sva bijeda post-ratne kapitalističke Hrvatske i njezine bešćutnosti. Godine hrđe (1999.) pripovijest je o radničkoj klasi u izumiranju. Autor kroz pripovijest naratora – a koji se vozi na biciklu kroz Pulu – iskazuje zlehudu sudbinu ljudi koji su svoj život proveli radeći najteže fizičke poslove u Uljaniku. Radi se odreda o „ljudima koji nisu imali sreće“. Iako im nije bila takova želja, svi su završili na poslu s hrđom, prašinom i otrovnim plinovima. Nomen est omen… njihova imena govore o tomu da su iz raznih krajeva bivše nam zajedničke države došli u Pulu, kako se kaže, trbuhom za kruhom. Rajko Ivošević, Azrudin Bećirević, Rade Urošević, Esad Osmanović, Amir Zec, Irfan Daić, Antun Kreković, Selim Hadžiselimović, Milan Kokan… Najmanje što mogu učiniti u ovome tekstu za ljude koji govore u filmu jest – spomenuti ih.
  
  Naime, Odjel za vanjsku zaštitu materijala, ili tzv. anti-korozivci u ovome su Brodogradilištu odrađivali poslove koji su mnogima bili temelj za dobivanje plaća, a samome poduzeću osigurali su status jednog od najvažnijih industrijskih bastiona nacionalne proizvodnje. Ali, o čemu ja to pričam? O nečem prošlom, zatrpanom pod dubokim naslagama pepela ili – hrđe. Korovljev nas je prošle godine nostalgično podsjetio na jednu od ikona rock-buntovništva, ali i strojobravara i poslovođu u Uljaniku, u svom odličnom filmu Tusta (2019.). Dva desetljeća ranije, dramaturški je još radikalnije u temeljnoj, rodnoj kino-formi upozorio na neljudskost svijeta koji ljudima nameće jedini subjekt-supstancija suvremenosti – kapital. (Motiv otpuštenog radnika i direktora, koji ga je (nad)gledao s prozora na radno mjesto, gorko-duhovito poentira filmsku priču.)

  
  
  U ovim Die bleierne Zeit (Margarette von Trotta, 1981.) Godine hrđe primjer su spontanog i iskrenog političkog filma o jednome svijetu koji je nestao, ali koji upozorava sve nas što nas može zadesiti – sada i ovdje. Uz Dečka kojem se žurilo, bio mi je mentalnom okrepom i sedativom za apstinenciju od onog što najviše volim – odlaska u kino.

  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 27. travnja 2020.

Piše:

Marijan
Krivak