RAZVOJ STRIPA OD 1968. GODINE

Dan Mazur, Alexander Danner, Svjetska povijest stripa, Sandorf, Zagreb, 2020.

• Razni se čitateljski profili vežu uz stripove. Stripovi su mnogima bili prvo štivo, literatura uz koju su naučili čitati, a pretežno su to bili stripovi koji se mogu kupiti na kioscima. Ima i onih čitatelja koji su vrijednost stripova otkrili u nešto kasnijim godinama. Jedni preferiraju čitati serijale Zagor, Dylan Dog ili Tex, drugi radije čitaju stripove o superjunacima, treći vole čitati japanske stripove, četvrtima su najdraži novinski stripovi, a peti vole baš sve vrste stripova, neovisno o tome je li riječ o komercijalnim ili alternativnim ostvarenjima. Pozitivan odnos prema stripovima prevladava kod knjižničara i knjižara, učitelja i učenika, roditelja i pedagoga. Rijetki su oni koji svrstavaju strip u kategoriju šunda i loše literature što kvari mladež, promijenila se percepcija šire javnosti nabolje i manji je broj kritičara koji stripovima osporavaju umjetničku vrijednost.

  Kako se strip kao medij razvijao od 1968. godine nadalje te što se dogodilo u proteklih 50 godina u području devete umjetnosti, zorno prikazuje knjiga Svjetska povijest stripa (Sandorf, 2020.) koju potpisuju Dan Mazur i Alexander Danner. Prvo izdanje knjige objavljeno je 2017. godine i ona je, za domaće prilike, relativno brzo rasprodana pa je u 2020. godini objavljeno drugo izdanje.

  1968. godina bila je jaka u umjetničkom pogledu; štoviše, čitavo je desetljeće bilo u znaku turbulencija i društvenih promjena. Kontrakultura je dobivala na snazi, bujala je underground scena na svim umjetničkim područjima, pa su tako i brojni stripovi razbijali ustaljene granice. Pojavili su se nesputani autori sličnoga senzibiliteta koji su se međusobno podupirali te beskompromisno otvarali zabranjene teme (Robert Crumb, Art Spiegelman, Harvey Pekar…).
  
  
  
  Underground se postupno razvijao u alternativnu i nezavisnu scenu, a i tradicionalni je strip doživio promjene jer su se pojavili novi autori čiji su se stavovi razlikovali od razmišljanja prethodnika: „Do 1970. godine nametnula se nova generacija u američkim mainstream stripovima. skupina je uključivala autore Bernija Wrighstona, Barryja Smitha, Michaela Kalutu, Howarda Chaykina, P. Craiga Russela, Jima Starlina i Walta Simonsona, zajedno s piscima kao što su Steve Gerber i Len Wein. Za razliku od starije generacije, oni su bili rođeni u svijetu samosvjesnog strip fandoma, uvelike potaknutog odanim čitateljstvom EC Comicsa. Odrasli su znajući imena strip autora i pisaca te izmjenjujući vlastite crteže u fanzimima što su ih sami izdavali. Njihovi su prethodnici bili djeca Depresije, pješadija Drugog svjetskog rata; ova nova skupina bili su baby boomersi; imali su stav. I ozbiljno su shvaćali stripove.“ (53.)

  Mazur i Danner razdoblje od 1968. godine (do danas) podijelili su u tri dijela – u prvom dijelu autori obrađuju stripove koji su nastajali između 1968. i 1978. godine, drugi dio obuhvaća stripove od 1978. do 1990. godine, dok u trećem dijelu spominju stripove nastale od 1990. godine pa nadalje. Knjiga se sastoji od 19 poglavlja, a samostalno je poglavlje dobio Osamu Tezuka (1928-1989) koji opravdano ima titulu bog mangi. Mange su Mazur i Danner u velikoj mjeri analizirali, jer u Japanu su stripovi godinama na dobrom glasu a mange su podijeljene u više tematskih i stilskih kategorija.

  Naravno, osim japanskih stripova, u knjizi su navedeni brojni američki i europski stripovi koji su se također mijenjali iz godine u godinu, a povremeno se spominju i filmovi koji su napravljeni po stripu. Autori spominju i Federica Fellinija (1920-1993) koji se također bavio crtanjem stripova te Umberta Eca (1932-2016), intelektualca koji je otvoreno podupirao stripove još u vremenima kada stripovi nisu bili predmet akademskih istraživanja.

  Mazur i Danner svojom knjigom nude čitateljstvu uvid u bogat izbor stripova, prezentiran je razvoj medija i spomenuti su ključni autori te ostvarenja, čime je predočena raznolikost u stilovima, ekspresivnost i inovativnost. Autorima su poznati trendovi koji su obilježili devetu umjetnosti, spominju značajne scenariste (Neil Gaiman, Grant Morrison, Alan Moore, Frank Miller) koji su svojim načinom pripovijedanja uvelike utjecali na daljnji razvoj stripa i stvarali nove trendove, primjerice, superjunake su učinili ljudskijima, ranjivijima i sklonima grešci, učinivši ih tako bližima čitateljstvu. Naravno, u knjizi nisu zanemareni ni mnogobrojni strip-časopisi (Garo; COM; Pilote; L'Écho des Savanes, Métal Hurlant; RAW; Linus…).

  
  
  Svjetska povijest stripa bogato je ilustrirano izdanje (gotovo 300 ilustracija), a sve ilustracije imaju detaljan opis. Kao što svaka antologija poezije i proze nije svima po volji, tako i naslov Svjetska povijest stripa neće svima udovoljiti izborom stripova koji je zaista raznolik. Naime, tijekom čitanja mogu se pojaviti zamjerke tipične za antologije; netko će se zasigurno pitati po kojem kriteriju neki autor jest ili nije uvršten. Mazur i Danner imaju svoje favorite, recimo, o serijalu Ljubav i rakete pisali su veoma opširno. U manjoj se mjeri spominje novinski strip, pa tako serijal Garfield Jima Davisa (1945.) uopće nije spomenut, a Bill Watterson (1958.), autor serijala Calvin i Hobbes, spominje se tek u jednoj rečenici. Ništa bolje nije prošao ni scenarist Jean Van Hamme (1939.), a maestralni Sergio Toppi (1932-2012) izostavljen je u potpunosti. Neki bi domaći čitatelji mogli negodovati jer se u maloj mjeri spominju talijanski komercijalni serijali izdavačke kuće Sergio Bonelli Editore (spominju se Dylan Dog i Nathan Never, dok o serijalu Mister No nema ni riječi), a nije spomenut nijedan autor iz Hrvatske mada su odavno dokazali svoj talent i postigli međunarodni ugled (Danijel Žeželj, Igor Kordej…).

  Mazur i Danner u stanju su komparirati i podrobno analizirati likovni izraz, upućeni su u materiju i dosljedno provode vrednovanje. Pažnju su posvetili svim razdobljima, nije da su zanemarili ili u kraćim crtama predočili stripove iz prve faze što su nastali od 1968. do 1978. godine (neki su autori iz te faze još živi i produktivni). U trećem dijelu knjige spominju se nove platforme (internetski stripovi), prostori i tendencije čija se budućnost ne može sa sigurnošću prognozirati. Nastojali su Mazur i Danner podjednako spomenuti i alternativne i komercijalne stripove; dobar dio serijala i grafičkih novela koje spominju dostupan je na hrvatskom jeziku, a ono što nije, bit će uskoro jer je izdavaštvo stripova u dobroj formi.

  
  
  Kako bilo, Mazur i Danner pokazuju popriličnu širinu znanja i dobro barataju činjenicama. Svjetska povijest stripa dobro će doći stripoljupcima - jedni će dopuniti dosadašnje znanje, a drugi usvojiti nove podatke. Ne bi bilo loše da isti dvojac (ili netko drugi) napiše i knjigu o razvoju stripova što su pravljeni i objavljivani do 1968. godine.
  
  © Miroslav Cmuk, FILMOVI.hr, 27. travnja 2020.

Piše:

Miroslav
Cmuk