U četvrtoj epizodi, naslovljenoj Bubbikins, treće sezone Netflixove hvaljene uspješnice The Crown, princ Philip (Tobias Menzies) izjavljuje u američkom talk showu da njegovoj supruzi, kraljici Elizabethi II (Olivia Colman) već petnaest godina nisu povisili plaću te da su zapali u financijsku krizu pa su čak morali prodati ni manje ni više nego svoju jahtu. Princ je valjda očekivao da će izazvati simpatije i suosjećanje svekolike javnosti, jer jako im je u životu teško. Emisiju prati novinar britanskoga Guardiana, što u konačnici rezultira nizom kritički nastrojenih članaka uperenih protiv brojne kraljevske obitelji te njezina raskošnoga života na račun poreznih obveznika. Philip se ne da smesti te odlučuje javnosti pokazati i dokazati da su protokolarne dužnosti, raskošne večere s ambasadorima i dobrotvorne priredbe pravi i mukotrpan posao koji zaslužuje visoku plaću. U svrhu toga obraća se BBC-ju s idejom da u njihovoj produkciji snime dokumentarac koji će prikazati svakodnevne živote i obaveze članova kraljevske obitelji. Filmska ekipa boravi s njima duži period vremena, pa ovdje gotovo imamo pomaknuti kraljevski reality show, dok takav medijski koncept još nije postojao.
Naravno, dokumentarac je naposljetku ispao kao tragičan nesporazum, koji umjesto da pokaže da se na kraljevskim dvorovima mukotrpno i stresno radi, naglasak stavlja na raskošne večere i sve one privilegije koje si obični smrtnici ne mogu priuštiti. Philipov pokušaj da kraljevsku obitelj približi običnom čovjeku završio je kao potpuni fijasko te ih je još više udaljio od prosječnoga svijeta. Zanimljiva je činjenica da se prinčev naum zapravo ostvario tek pedesetak godina kasnije sa serijom The Crown. Ona je napokon pokazala da kraljica i njezina obitelj, osim što žive u izobilju te na račun poreznih obveznika, a u posjedu imaju brojne nekretnine i zemlju, zaista kao nešto konkretno rade, odnosno nisu tek puki paraziti. Pritom naravno sve ovisi koliki će joj gledatelji uistinu moći vjerovati u njezinom stilski ispeglanom i od problematičnih mjesta očišćenom pristupu.
Treća se sezona bavi zrelim godinama Elizabethe II koju izvrsno tumači Olivia Colman (Broadchurch, The Favourite), koja predstavlja jedini pravi razlog za ogledavanje sezone. Unatoč tome što je posrijedi biografski narativ, serija pokazuje vrlo staromodnu proceduralnu, odnosno epizodičnu formu. Kreator Peter Morgan (Bohemian Rhapsody) obilato selektira materijal pa se vrlo turbulentan vremenski period šezdesetih i sedamdesetih godina u Velikoj Britaniji, kada su zemlju pogađale brojne ekonomske i društvene krize, ograničio na deset po njegovu izboru ključnih trenutaka kraljičine vladavine.
Posrijedi je izbor Harolda Wilsona za premijera te otkriće ruskoga špijuna u Backinghamskoj palači, odnos sa sestrom Margaret (vrlo dobra Helena Bonham Carter) te njezina nekonvencionalna diplomatska intervencija kod američkoga predsjednika Lyndona Johnsona, tragedija u Aberfanu, snimanje dokumentarca kako bi se suzbili antirojalistički sentimenti u javnosti, pokušaj državnoga udara da se smijeni Wilson, proglašenje Charlesa (Josh O`Connor) princem od Walesa te njegov zaoštren odnos s obitelji, slijetanje na Mjesec te Philipova kriza srednjih godina, peripetije oko Vojvode od Windsora, Charlesova fascinacija Camillom, raspad Margaretina braka kao prvi kraljevski razvod. Time Morgan povezuje privatna iskustva i javnu domenu da bi dobio širi zahvat u razdoblje, no temeljno mu nedostaje aktivnijeg razmatranja društvenoga konteksta i obuhvatnih društvenih promjena koje kraljevsku obitelj te zastarjelu monarhističku instituciju uopće nisu dotaknuli.
Kraljica se tendira prikazati u različitim situacijama, te se putem postupaka i reakcija nastoji psihološki i društveno ocrtati kako njezin karakter, tako i svjetonazor. Iako serija pokazuje njezine slabije strane i propuste, poput ignoriranja nesreće u Aberfanu te hladnog odnosa naspram sina, katkada privatne i poslovne dvojbe, redovito se ističu pozitivne odlike vladara i čovjeka, pa iz svih situacija izlazi kao pobjednica. Stoga je princip isticanja pozitivnih i negativnih elemenata ovdje lažiran da bi se dobio privid objektivnosti.
U srži serija vrlo staromodno te društveno anakrono, patriotski podilazi kraljevskoj instituciji. Zato sam ranije i naveo da smatram da je The Crown uspjela ono što Philipov dokumentarac nije – predstaviti ih kao simpatične ljude koje more problemi slični onima većine osoba, iako se nitko od nas ne može pohvaliti da posjeduje otok na Karibima. Uostalom, što možemo očekivati od djela u kojem predmet interesa daje odobrenje za priču te otvara svoje odaje da bi se snimilo na autentičnim lokacijama? Što se Philipa tiče, njemu svakako pripada najslabije mjesto u ovoj sezoni, napose zbog vrlo iritantnog, preglumljenog nastupa Tobiasa Menziesa (Game of Thrones), što je rezultiralo ponešto beskrvnim utjelovljenjem princa. S obzirom na epizodičnu formu, cjelina je neujednačena jer postoje epizode koje su dobro postavljene poput Aberfana, no i one koje su bezlične, nategnute, neinspirativne te razvučene, kao što je slučaj s Moondustom ili nepotrebno zapadaju u patetično poentiranje poput Bubbikinsa.
Serija je naravno stilski besprijekorno urađena te raskošno producirana, a pojava Stephena Daldryja (Billy Elliot, Sati, Žena kojoj sam čitao) u funkciji izvršnoga producenta gotovo je sudbonosna, jer treća sezona kao da ima nešto od njegova monotonog akademizma. Vizualno je sve dovedeno do razine besprijekornoga, no nekako beživotno i ukočeno, kao i institucija te obitelj koju secira.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 21. travnja 2020.
