Između ljubavi i mazohizma
Psi ne nose hlače (Koirat eivät käytä housuja), 2019., red. J.-P. Valkeapää
-
Iako nosi žanrovsku oznaku romantična drama, onima slabijeg želuca ovaj će naslov izazvati potrebu za napuštanjem kinodvorane ili pak odabira nečeg manje provokativnog i šokantnog na streaming platformi kako bi izbjegli potpunu osupnutost posljednjim filmskim ostvarenjem finskog majstora režije Jukka-Pekka Valkeapääe (kao redatelj debitirao 2008. godine na Filmskom festivalu u Veneciji s filmom The Visitor) Psi ne nose hlače u kojem donosi transcedentalni zaron u psihologiju ljubavi, gubitka, autodestrukcije, karnalnih seksualnih pobuda, gubitka vrijednosnih uporišta i traganja za smislom vlastite egzistencije.Kompleksnu, minucioznu plejadu subliminalnih procesa ljudske emocionalne egzistencije redatelj nam predstavlja kroz priču uspješnog sredovječnog kirurga Juhasa (Juha/Johannes) koji je izgubio suprugu utapanjem dok su provodili vrijeme u vikendici na jezeru. Juha ostaje sam s kćerkom Elli (Ilona Huta) koja završava srednju školu i roditeljsko vodstvo joj zapravo više i ne treba, no prilikom zajedničkog otac-kći druženja u tattoo i piercing studiju u kojem je Elli pretrpjela željeno, pubertetsko bušenje jezika i aplikaciju piercinga, statusnog simbola među školskim kolegama, Juha (Pekka Strang) doživljava novo buđenje vlastite osobe.
U opskurnom podrumu studija Juha je zalutao u od stvarnosti potpuno diskonektan, crvenim neonskim svjetlima blješteći neo-noire postav, u čijem centru je kao instalacija figurirao čovjek obučen u lateksno odijelo, sputan na čvrstom metalnom razapinjaču, nepomičan kao kakva instalacija. Bez pregnuća da kontrolira svoju znatiželju, Juha tamo upoznaje dominu Monu (Krista Kosonen), s kojom se počinje viđati na seansama redovitijim od onoga što je čak i njoj bilo ugodno.
U stanju potpune disociranosti između paralizirajuće stvarnosti i novootkrivenih mazohističkih pobuda, Juha se upušta u istraživanje S&M praksi, hard-core sputavanja, asfiksije do i preko granice života i smrti, fizičke boli, potpunog fizičkog potčinjenja i degradacije. Sve te elemente redatelj simbolistički upotrebljava kako bi prikazao duševno stanje protagonista i njihovo intenzivno katarzično putovanje vlastitim emocionalnim rastrojstvima. Juhas ponovno proživljava gubitak supruge, koji ga je u potpunosti rastrojio i paralizirao, kompromitira se profesionalno i kao otac te u autodestruktivnom strmoglavljivanju za sobom povlači i Monu. Iako je naglasak neupitno stavljen na glavnog protagonista, domina Mona koja u paralelnom, stvarnom životu radi kao medicinska sestra, razotkrivena je kao ultimativna demonska junakinja koja kroz film ostaje bez svojeg tvrdog oklopa i razmjeri njezinih devijacija postaju vidljivi.
Film je potpuni redateljski flex izvrsnog vizualnog pripovijedanja i minimalnog dijaloga, u kojem je svaki kadar pomno osmišljena kulisa izvrsnim glumačkim kreacijama Pekka Stranga i Kriste Kosonen, koji donose delikatnu priču o kafkijanskom preobražaju čovjeka u potrazi za smislom vlastitog života i novom šansom za ljubav.
© Željko Anzulović, FILMOVI.hr, 16. travnja 2020.
