Art-drama visoke estetike

The Other Lamb, 2019., red. Malgorzata Szumowska

• 
  
  Najnoviji prinos recentno proliferirajućem filmskom interesu o sektama i kultovima, The Other Lamb svakako spada među vrjednija djela navedene tematike, a specifično promišlja odnos isključivo ženske devotne skupine Stada prema incestuoznom, poligamnom ali karizmatičnom vođi Pastiru (reminiscencija na ontološku motivsku inačicu Nøkkena, Fossegrimena ili hamelinskog svirača, hipnotične ali čudovišne, ominozne i nezdrave neodoljivosti).
  
  Bazno art-drama besprijekorne, visoke estetike, prelijepih kompozicijskih plavičastih onirično-stiliziranih tableaux vivantsa Michala Englerta kao ultimativnih vizualnih mini-remekdjela, u rukama sposobne i uvijek provokativne Malgorzate Szumowske (Lice /Twarz, 2018/, U ime /W imie..., 2013/) postaje ujedno i evokacijski niz atwoodovskih represivno-supresivnih puritanskih poredaka i senzibilizirane kowchovske nostalgične melankolije.
  
  
  
  Ujedno koketira s podžanrom folk-horora, podcrtavajući coming-of-age intrapsihizme glavne protagonistice u formi distorziranih makabralnih fantazama i grozničavih iščašenih somnambulnih prekognicijskih tlapnji, vjetrovitošću waterhousovskog izoliranog ruralnog pejzaža kroz svojevrsni film-ceste. Stoga i menstrualno sazrijevanje junakinje (znakovito nazvane Selah, u značenju psalmične imperativne direkcije), percipirano kao nečisto, postaje okidač zapretenih tenzija za dezintegraciju patrijarhalnog poretka dotad diviniziranog demijurga, subverzivni uznemiravatelj rigidne podređenosti femininog, neminovno katarktički kontrapuktirajući prijašnju krvavu histeričnu inicijaciju u nasuprotno procesuirano simbolično komadanje Orfeja od strane pomahnitalih menada.
  
  Pomno birana lijepa lica glumaca (čarobna Raffey Cassidy, intrigantna Ailbhe Cowley), odjeća grubih tekstura i retro dizajna u kontrastu crvenog (Žene) i plavog (Kćeri), vintaž frizure s pletenicama, povorka u perpetualnom kretanju (nalik folklornim vilinskim procesijama), netaknuti krajolici – sklop su detalja i motiva koji radnju namjerno smještaju u gotovo bajkovito ili pak nadrealno ili pseudo-medijevalno razdoblje; samo sporadične, rubne intruzije policijskih automobila, Barbie-lutki ili televizora ukazuju da je riječ o suvremenosti i da je toksično predatorsko zlorabljenje onih naivnih (u bilo kojem kontekstu) i dalje itekako prisutno. Ali i da se protiv nagrizajućih, trulih sustava može i individualno izboriti. Tako Szumowska prezentira svoj najestetičniji film do sada, ali nikako bez supstance, te uz sugestivno moćnu glazbenu podlogu Rafaëla Leloupa i Pawela Mykietyna kreira uznemirujuće djelo o kultu koje će zasigurno postići kultni status.

  © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 16. travnja 2020.

Piše:

Katarina
Marić