Iako tajlandska kinematografija ipak nije toliko osnažena kao kineska ili južnokorejska, među manjim brojem filmova koje godišnje izbace ipak se nađe pokoji izvrstan film, dok su ostali svi više-manje dosta dobri. Govorivši o tajlandskoj produkciji, moramo imati na umu i njihovo tržište, koje ipak nije toliko otvoreno kao ono spomenutih zemalja, pa je zato jasno da prilikom izbacivanja nekog filma koji može biti potencijalni hit, trebaju pomno razmisliti o tematici istoga, jer ono što je najbitnije jest da domaća publika prva prepozna film, kojem i na neki način zatim omogućuje da prvotno postane hit na domaćem terenu, a potom možda i šire.
Krasue: Inhuman Kiss (2019) doživio je domaći uspjeh i predan je kao potencijalna tajlandska nominacija za najbolji strani film na Oscarima 2020. godine. Redatelj filma je Sitisiri Mongkolsiri koji je otprije poznat po radu na filmu Last Summer (2013) koji je slične tematike, te po radu na epizodi televizijske serije Girl from Nowhere (2018). U ovome filmu redatelj je ujedno i koscenarist, uz Chukiata Sakveerakula.
Radnja se otvara krupnim planom velikog zelenog polja kroz koje trče djeca, a vrijeme je smješteno u period oko Drugog svjetskog rata. Nakon uvodnih sekvenci gdje vidimo djecu, kasnije već pratimo osobe tinejdžerske dobi. Naracija se gradi oko seljana koji su u stalnome strahu od duha krasue koji noću luta i traži ljudsko meso. Problem nastaje kada taj duh otme malo dijete i kad djevojčica postane i sama duh te kasnije umire. Tada seljani odlučuju uzeti stvari u svoje ruke te krenuti u potragu za krasue. Paralelno u tu priču uklopljena je i priča o troje prijatelja koji su još u početnim scenama igrali igru skrivača, a sada među njima tinejdžerima pratimo razvijanje dubljih odnosa te ljubavnog trokuta.
Fotografija, montaža i pokreti kamere su zaista dobri, kao i vizualni efekti koji dodatno gradiraju priču. Scenarij je također dosta dobro napravljen te nema nekih nedostataka. Ritam jest spor, posebice u prvome dijelu filma gdje možda ostavlja dojam da je prespor, no u kontekstu cijeloga filma ipak nije faktor koji umanjuje kvalitetu istog. Ritam i odnosi među likovima diktiraju većinske žanrovske obrasce drame, no i one romantične uz postojanje ljubavnog trokuta i središnjeg ljubavnog para. Kako je prisutan duh, radi se o nadnaravnom hororu u okviru kojeg u manjem dijelu imamo i fantasy elemente koji se vežu uz pojavu mitoloških zvijeri. Radnja je većinski linearna, no imamo male analepse i to većinski u formi sjećanja. Zanimljivo je da se radnja na početku otvara i na samome kraju zatvara prizorom troje prijatelja. Tako scena na samome kraju u formi motiva ponavljanja simbolično upućuje na pečat i vječnost prijateljstva te nekad danih obećanja.
Spretno uklopivši dio tajlandskih vjerovanja i folklorne tradicije povezanih s mitološkom pričom o duhu krasue, redatelj i scenaristi zajedno su stvorili svježu, originalnu i žanrovski blendiranu priču koja nadilazi puko shvaćanje horor-priče kao samo horora. Duh tako postaje živo biće koje ima osjećaje, strahove i nadanja te je činilac i onaj faktor zbog kojeg priča ostavlja impresiju, stvara katarzu, potiče suosjećanje i osvještava nerijetko potisnutu činjenicu prave ljubavi i njenih granica, kao i što još jednom podsjeća na bit istinskog prijateljstva. Doista, bio je to emotivno nabijeni inhuman kiss tajlandske krasue.
© Ervin Pavleković, FILMOVI.hr, 7. travnja 2020.
