Američka stvarnost
American Factory, 2019., red. Steven Bognar, Julia Reichert
-
Ove je godine u kategoriji najboljeg dugometražnog dokumentarnog filma za Oscara bilo nominirano niz poticajnih ostvarenja, poput makedonskoga djela Medena zemlja, međutim pobjedu je odnio American Factory (2019) koji potpisuju Julia Reichert i Steven Bognar. Ta pobjeda svakako nije neočekivana. Krenimo od naslova ostvarenja – Američka tvornica. Već se njime upućuje na vezanost problematike uz američko područje te njegovo gospodarstvo. Iz samoga naslova još uvijek ne možemo razabrati o kakvoj je tvornici riječ – gdje se konkretno nalazi, što proizvodi, u čijem je vlasništvu, kakav je rodni i dobni presjek njezinih zaposlenika, koliki joj je profit, koliko su radnici plaćeni i slično.
Unatoč tome, općenitost naslova upućuje na visoku simboličku vrijednost koju koncept tvornice ima u razvoju američkoga gospodarstva, napose kapitalizma, te stasavanju Sjedinjenim Američkih Država kao gospodarske sile. Stoga Oscara ne treba brkati s kvalitetom djela, a o njoj ćemo u nastavku, jer je on prvenstveno rezultat visoke simboličke vrijednosti djela za tamošnju kulturu. Dokumentarac razmatra neke od prijelomnih trenutaka u razvoju tvorničke proizvodnje na području Amerike, ali s obzirom na pojedine teme koje otvara, sagledava i šire implikacije tih promjena. Uradak je imao koristi i od činjenice da je posrijedi prva produkcija kompanije Higher Ground Productions, koju su osnovali Barack i Michelle Obama, očito želeći dati obol proizvodnji društveno angažiranih i relevantnih naslova koji će smjelo tretirati i secirati ekonomske i društvene trendove suvremenih Sjedinjenih Država.
Tvornica je smještena u gradiću Moraine pokraj grada Deytona u saveznoj državi Ohio. Posrijedi su naselja nalik većini američkih provincijskih gradova i gradića iz unutrašnjosti: uniformirani, nelijepi, sterilni, temeljeni na spletu generičkih zgrada i pravocrtnih prometnica te velikih parkirnih površina. Na našim je prostorima područje ponajviše ostalo upamćeno po Daytonskom sporazumu, a zbog drugih razloga nitko ne bi imao potrebe znati za postojanje ove urbane sredine. Tamo je bila smještena tvornica General Motorsa, koja je zbog gospodarske krize i smanjenoga profita zatvorena, čime je oko 3000 ljudi ostalo bez posla. Većinom su to bili stanovnici Morainea, pa je mjesto ovisilo o tvornici čije se zatvaranje negativno odrazilo na lokalnu ekonomiju, zaposlenost i životni standard.Treba spomenuti da su Reichert i Bognar 2009. godine snimili dokumentarac The Last Truck: Closing of a GM Plant (također nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg kratkometražnog dokumentarnog filma), koji se upravo bavio zatvaranjem spomenute tvornice te posljedicama koje će ono imati po živote njezinih oko tri tisuće radnika. Stoga The Last Truck čini čvršću cjelinu s American Factory, koji se bavi ponovnim otvaranjem proizvodnoga pogona, ali sada u izmijenjenim ekonomskim i investicijskim uvjetima. Postrojenje je kupila kineska grupacija Fuyao 2015. godine kao bazu za proizvodnju automobilskoga stakla za sjevernoameričko područje. Brojni bivši zaposlenici General Motorsa vidjeli su priliku za ponovno zaposlenje te konsolidaciju vlastitih financija i životnih uvjeta, s obzirom na to da je u ovom dijelu SAD-a teško bilo pronaći zaposlenje.
Redateljski je dvojac materijal snimao nekoliko godina, točnije od 2015. do 2017., a dulji vremenski period omogućio im je da seciraju brojne promjene koje su se dogodile od otvaranja tvornice pa sve do trenutka kada je nezadovoljstvo radnika eruptiralo. Stoga dokumentarac djeluje kao obuhvatna kronika koja u razmatranje uzima živote nekadašnjih zaposlenika General Motorsa a sada Fuyaoa, kao i Kineze koji su kao ispomoć došli na rad u Dayton. Komparacija je dodatno produbljena prikazom načina i organizacije rada u postrojenju u SAD-u te u Kini.
Reichert i Bogner nastoje skicirati upliv kineskoga kapitala na američko tržište te sve veći gospodarski primat koji Kina preuzima. Bez obzira na to koliko se njihovo djelo bavilo individualnim proživljavanjima te širim ekonomskim implikacijama te u tim nastojanjima tendiralo objektivizmu, iz prikrajka neprestano probija strah od azijske zemlje te njezine radne etike, a pitanje koje treba postaviti je - zašto smatraju da je američki sustav tvorničke proizvodnje i radne organizacije bio bolji? Bivša zaposlenica General Motorsa tako ističe da je nekada bila plaćena 29 dolara po satu a Kinezi joj daju 13 dolara, što ima brojne implikacije po život njezine obitelji jer si manje toga može priuštiti. Kinezi pak smatraju da su Amerikanci lijeni jer su spori, traže povlastice te nisu spremni raditi nedjeljama i praznicima.
Unatoč navijačkome stavu, komparacija dvaju sustava, a time i kultura vrlo je intrigantna te je dobro postavljena da bi naglasila taj kulturni sraz. Autori prate američke zaposlenike prilikom njihova posjeta središnjici kompanije u Kini, ali sagledavaju i svakodnevne živote i stavove kineskih radnika u Ohiju. Pritom nastoje ponuditi gledatelju što širi uvid, pa prate i njihove nadređene te samoga vlasnika kompanije. S vremenom se američki zaposlenici odlučuju organizirati u sindikat, što nailazi na brojne otpore kineskoga vodstva.
American Factory znakovito progovara o tvornici koja više nije američka te u kojoj ne vlada američki način rada. Ljudi se moraju prilagoditi ili bivaju zamijenjeni drugima. Sve veću prepreku u dobivanju radnih mjesta predstavlja im automatizacija. Kako se dokumentarac primiče kraju, tako svjedočimo otpuštanju radnika čije se radne pozicije ukidaju jer ih zamjenjuju strojevi. Taj je gorući problem u završnici tek naznačen, te bi zahtijevao iscrpniju elaboraciju u nekom novom filmu. Autorski dvojac pritom se trudio ostaviti dojam nepristranosti pa njihova kamera gotovo neprimjetno prati i promatra ljude i njihove reakcije te promjene radničkih prava kroz prizmu promjena radnih i investicijskih uvjeta. Nesporednosti je pridonijela i izbalansirana procesualnost, koja uvjerljivo hvata velike i male promjene koje se odvijaju u radnom pogonu te posljedično životima njezinih zaposlenika, iako je cjelina za nijansu predugačka.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 24. ožujka 2020.
