FILM I VIDEOIGRE

Ilija Barišić, Filmska gramatika videoigara – Modaliteti vizualnog izlaganja novih medija, Hrvatski filmski savez, Zagreb, 2019.

• Ako ste prije tridesetak godina pitali dijete što će biti kada odraste, djevojčice bi vam rekle da će biti učiteljice ili frizerke, dok su dječaci pretežno govorili da će biti vatrogasci ili policajci. No, nova vremena donose nove želje – djevojčice se vide u znanstvenim ili umjetničkim, a dječaci u sportskim vodama. Dobar dio dječaka voli sportske aktivnosti i htjeli bi biti globalno popularni igrači, ali raste i broj dječaka koji bi htjeli biti informatičari, tvorci računalnih igara ili pak igrači računalnih igara.

  Računalne igre ne gube, nego dobivaju na popularnosti. Trenutno je u trendu igranje računalnih igara, a popularno je i promatranje snimaka u kojima igrači igraju računalne igre. Upitno je kada će i netko/nešto zamijeniti ovaj trend, u kojoj će se mjeri računalne igre ukorijeniti. Jedne su videoigre edukativne, druge služe prvenstveno za opuštanje, zabavu ili popunjavanje slobodnog vremena. Mračna strana videoigara je u tome što izazivaju ovisnost, naročito kod djece i mladih.

  Postoji više studija o videoigrama i prednostima te negativnostima koje se vežu uz njih, no manje je članaka i knjiga u kojima se pojašnjava koje su zajedničke osobine između filmova i videoigara. Ilija Barišić nedavno je objavio vrijednu knjigu Filmska gramatika videoigara, u kojoj precizno i detaljno obrađuje složenu tematiku. Između ostaloga, piše u kojoj mjeri film ima utjecaj na industriju videoigara, po čemu je retorika filma nalik retorici videoigara, kako videoigre obogaćuju filmske žanrove te preuzimaju određene ideje iz filmova. Naravno, nije da je Barišić pisao samo kako su filmovi utjecali na razvoj videoigara, nego problematici pristupa i s druge strane jer, videoigre i filmovi međusobno imaju snažan utjecaj.

  Barišić u knjizi spominje brojne karakteristike i fenomene, kao što su imerzivnost (stupanj uživljenosti) i empatija koju igrač intenzivno razvija tijekom igranja; piše o užitku igranja videoigara koje postupno postaju sve zahtjevnije pa igračima predstavljaju svojevrsno učenje i izazov, oblik učenja kroz igru. Nije Barišić zaboravio na filmske stilizacije (netipični dekor, osvjetljenje, izbor boja, promjene kadrova ili perspektive) niti su mu promakle vizualne specifičnosti koje su usko vezane uz videoigre: „Nadalje, animacija videoigara bitno je manje uvjerljiva od filmskog načina prikaza slike. Ona fotorealistična još uvijek ne dostiže kvalitetu i postojanost filmski registrirane slike, a nefotorealistična također kvalitativno odudara od istovjetnog tipa animacije u filmovima, sadržavajući tipično slabije oslikane teksture i manje detalja. Čak i FMV-igre, koje su snimane filmskom kamerom, imaju bitno slabiju rezoluciju i tvarnost slike više dolazi do izraza, osobito u formi pikseliziranosti i slabije razlučivosti.
  
  
  
  Zbog tehnoloških su limita videoigre morale pribjegavati prikazu manjeg broja detalja koji bi olakšali prepoznavanje prizora i puno većoj slikovnoj apstrahiranosti. Također videoigre tipično puno češće imaju problema s tehničkim prikazivačkim poteškoćama u odnosu na film: pate od povremenih trzaja, zamrzavanja slike i drugih prikazivačkih nedosljednosti.“ (85.)
  
  U svojem je istraživanju Barišić koristio obimnu literaturu te stručnu terminologiju, zbog čega će manje upućeni knjigu čitati nešto sporijim ritmom. Filmska gramatika videoigara nije knjiga koja se pročita u komadu, recimo, u jednom danu. Barem meni to nije uspjelo, jer nisam pretjerano upućen u povijest i razvoj videoigara, kako su se razvijale i što se sve veže uz tu djelatnost. Osobe koje imaju veću razinu predznanja o videoigrama i filmovima te kako su ta dva medija isprepletena, znatno će lakše pratiti Barišićevo izlaganje koje čini obilje novih pojmova, informacija i teorija. Nije zanemaren ni vizualni aspekt filmova i videoigara, ni razni oblici naracije, a ni uloga gledatelja/igrača.

  Filmska gramatika videoigara u sebi sadrži obilje primjera filmova i videoigara na kojima Barišić pojašnjava korištene obrasce i kriterije koji se neprestance mijenjaju i dopunjuju jer, videoigre ubrajamo u novije medije čije se specifičnosti i mogućnosti neprestance razvijaju. Studija je to od velikog značaja koju bi trebali pročitati filmolozi, filmofili, informatičari, ali i osobe koje se profesionalno ili amaterski bave računalnim igrama, kao proučavatelji ili konzumenti medija čija popularnost ne jenjava.

  Barišićeva Filmska gramatika videoigara neizostavno je stručno štivo, obavezna literatura za sljedeća istraživanja; bit će od velike koristi svima koji se detaljno bave medijskom kulturom, naročito kompleksnim odnosom film-videoigra.
  
  © Miroslav Cmuk, FILMOVI.hr, 3. ožujka 2020.

Piše:

Miroslav
Cmuk