_1.png)
Snažno, duboko ukorijenjeno vjerovanje o pasivnosti junakinja bajki nije ništa drugo doli miskoncepcija nastala iz neaktivnog neznanja. Čak i Disney kao glavni subliminalni propagator takve ideje, deklarativno ju je napustio u novije vrijeme u korist izrazito aktivnih, prominentnih ženskih likova – Zlatokosa, Merida, Elsa samo su neke od njih. Među iste iz povijesti folklorne tradicije svakako spada i Marica, koja nije plačljiva djevojčica bespomoćno oslonjena na brata Ivicu kako bi pronašla put iz šume; tȁ upravo je ona ta koja finalno uništava antagonističnu vješticu, u dugom nizu inih asertivnih sestara/ljubovca/majki iz bajki koje spašavaju braću/voljene muškarce u najizazovnijim pustolovnim questovima; u slučaju Perkinsove vizije, to je onaj ka samoj sebi. Dominantno ženska, feminizirana, i to adolescentska coming-of-age verzija uznemirujućeg mračnog zapisa braće Grimm vidljiva je već u redateljevu inverzivnom naslovu, dezintegrirajućem pristupu ekranizaciji, jednoj u nizu mahom nes(p)retnih, inspiriranih istim izvornikom. (Počevši od nepamtljivih štancanih animiranih inačica, preko prestrašnog slashera Hansel & Gretel Get Baked /Duane Journey, 2013/ s vješticom dilericom i ultimativne pulp-campy wannabe franšize Ivica i Marica: Lovci na vještice /Hansel & Gretel: Witch Hunters, Tommy Wirkola, 2013/ s odraslim dvojcem kao nesmiljenim egzekutorima crnomagijašica, do low-budget srednjemetražne tv-ekstravagance Tima Burtona /1983/.)
.jpg)
Naime, Marica (u izvedbi prelijepe Sophie Lillis) više nije djevojčica koja djeluje iz stanja bezazlenosti; radije adolescentica u turbulentnim napetostima suprotnosti unutar vlastite psihe, na samom rubu bifurkacijskog račvanja – samootkrivenja i zazivanja duše – svojevrsna Vasilisa Prekrasna; dok se lik vještice, imenovane kao Holda (odlična, stilizirana Alice Krige), metaforički može iščitati i kao Maričin mračni ali svakako znalački, jagoliki aspekt osobnosti. (Holda kao izvedenica Huldre/Perchte/Berchte moćno je agrikulturno i maternalno germansko božanstvo, s vremenom marginalizirano u Gospođu Holle, Majku Huldu koja obitava na dnu zdenaca, nagrađuje vrlinu a kažnjava porok, no iako kršćanskom egregorskom paradigmom demonizirana i zgurana u zapećak ruralnog folklora, zanavijek ostaje Divlja majka, numinozna zastrašna čarobnica, Ona koja živi oduvijek, vidarica tijela a poglavito psihe.) Stoga Ivica (u mlakoj izvedbi malog Samuela Leakeyja, nažalost samo površinski nalik znamenitoj ilustraciji Hansela od strane predstavnika dizeldorfske slikarske škole sredine 19. stoljeća Wilhelma von Kaulbacha, bez traga inspirativnih intrapsihizama kakvi vrebajući proganjaju sa slike) ovdje ostaje minoran lik, baš kao što je i otac posve uklonjen iz djela, kako bi se maksimalno dalo prostora snažnim ženskim protagonisticama.
Arhetip grimmovske kuće/kolibe pak, već izvana sačinjene od hrane i to slatkiša kao završne, najviše forme obroka – poznat je u medijevalnom konceptu zemlje obilja, meda i mlijeka, bruegelovskoj Dembeliji – vrlo opasnoj oazi opsjenih vilinskih sfera, ali i opet usred vrlo stvarnosne velike gladi 14. stoljeća pri kojoj ondašnjem pučanstvu pojmovi poput infanticida, prolicida, kanibalizma i nesmiljenog napuštanja nisu bili strani (vidljivo i u inim inačicama predmetne bajke – od Basileovih Nennilla i Nennelle iz Pentameronea do Grimmovih Bratca i sestrice); kod Perkinsa pak ikonografska kuća hranu nudi isključivo u svojoj unutrašnjosti – u kuhinji, na ognjištu. Baš kao što Marica iz te, svojevrsne inicijacijske kolibe, izlazi naoružana ne blagom čuvanim u škrinjama kao u originalu, nego nečim puno vrjednijim – integracijom osobnosti. (Kroz simboličko putovanje ka samoj sebi i susret s vlastitom mračnom stranom, pri čemu provodni motiv darivanja, kao opasnost u kojoj pojedinac uvijek nešto žrtvuje kako bi drugo dobio – moral za sigurnost, primjerice, postaje duševni alarm: entropijsko habanje jednog pridaje obilnoj proliferaciji drugog, često i neželjenog, upozorava autor.)
Ipak, unatoč takvoj inteligentnoj zamisli, te distinktivnoj atmosferičnoj fotografiji Gala Olivaresa s mnogim prekrasnim tableaux vivant prizorima hipnagogički ominozne reinigerski siluetne šume, ako katkad i translucentno zelene a ono barem halucinogene, zavodljive poput zastrašne uspavanke, odnosno produkcijskom dizajnu sklonom nijemofilmskom ekspresionističkom izričaju - triangularnim, strogo arhitektonskim anakronističkim rješenjima Jeremyja Reeda (u sferu anakrone spada i elektronička ali nimalo pogođena glazba Robina Couderta), ovaj artistički update besmrtne priče nažalost je promašaj. Naime, pretencioznosti izrazito sporog ritma, nepotrebne wannabe introspektivne pripovjedalačke ich-forme malickovsko poetskih intraruminacija, posvemašnje deplasirano i neshvatljivo ekspandiranje radnje umetanjem segmenta lovca i entiteta nalik zombijima, svojevrstan su trademark redatelja, potpisnika još dva slična horor-naslova (The Blackcoat's Daughter, I Am the Pretty Thing That Lives in the House), a što je u konačnici kod Marice i Ivice rezultiralo bezdogađajnim i nedovoljno supstancijalnim naslovom koji ne može prikriti istinsku neuhranjenu mršavost lažnim površinskim zavaravanjem raskošnosti lijepe slikovnice.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 28. veljače 2020.
