MONUMENTALNA KNJIGA
Nenad Polimac, Život u filmu 1 – Uzori i dosezi, Gordogan, SKD Prosvjeta, Zagreb, 2019.
-
Kritičari i komentatori svojim tekstovima razvijaju javno mišljenje i utječu na čitateljstvo, a naročito ulijevaju povjerenje ako argumentirano iznose valjane činjenice o predmetu pisanja. Čitateljstvo se, naravno, ne slaže uvijek u svemu s kritičarima, a valja imati na pameti da se i kritičarima dogodi pokoja pogrešna procjena. Ipak, u globalu se kritičari, posebice oni koji su skloni detaljno proučavati temu, pokažu kao prokušani znalci. Čitateljstvo cijeni angažman posvećenih kritičara i upućenih komentatora koji svojim tekstovima stvaraju interes i navode čitatelje na promišljanje i proučavanje te stvaranje vlastitog mišljenja.
Kada se govori o filmskoj kritici i esejistici, ne može se zaobići Nenad Polimac. Nije se okušao u stvaranju filmova nego je te djelatnosti prepustio drugima. U svojim tekstovima Polimac se zarana pokazao kao vrsni poznavatelj filmskog jezika koji razumije izražajna sredstva te mogućnosti filma, pratio je (i još uvijek prati) prilike i nove trendove koji su obilježili sedmu umjetnost. Uredio je Polimac nekoliko monografija, u suradnji s novinarom i publicistom Željkom Ivanjekom objavio je knjigu Branko Belan: zaboravljeni klasik (Profil knjiga, 2018.), a izniman je i naslov Leksikon YU filma (Naklada Ljevak, 2016.).
Od 1972. godine Polimac je pisao o sedmoj umjetnosti za više publikacija (Jutarnji list, Vijenac, Film, Gordogan, Nacional, Globus, Film…), nakupilo se tekstualnih materijala za više knjiga. Tako je nedavno objavljen prvi dio publicističke trilogije Život u filmu – prva knjiga, Život u filmu 1 – Uzori i dosezi (SKD Prosvjeta, Gordogan, 2019.), posvećena je hrvatskoj kinematografiji, časopisima i autorima koji su svojim radom obilježili domaći svijet filma.
Uvršteni su tekstovi prvotno objavljeni u monografijama, dnevnim novinama, tjednicima i časopisima, no ima i onih koji su prvotno objavljeni upravo u ovoj monumentalnoj knjizi koja broji preko 650 stranica i ne može se pročitati u dahu; potrebno je više vremena za konzumaciju! Polimac na početku navodi koji su se časopisi bavili filmskom kritikom i esejistikom, a uvršteni su i reprezentativni tekstovi iz časopisa koji, unatoč starosti, nisu izgubili na kvaliteti (štoviše, mladi bi kritičari štošta mogli naučiti o pisanju filmske kritike, uvidjeti kako bi pomna analiza filma trebala izgledati). Polimac piše o beogradskom listu Film koji je izlazio od 1950. do 1952. godine, časopisu Film danas te časopisu Film koji je izlazio od 1975. do 1979. godine (bio je Polimac i član redakcije).Osim što piše o sadržaju, spominje i kakva je bila recepcija časopisa Film: „Uostalom, ni nakon što je u posljednjem i najdebljem dvobroju Filma (14-15 imao je 222 stranice) Hrvoje napisao trijeznu analizu te opsjene zvane Okupacija, bilo je jasno da se više ništa ne da promijeniti. Režim je naprosto htio znati tko je za tko je protiv Zafranovićevog filma: oni drugi nisu u kulturi imali što tražiti. Zato nam je uskraćena dotacija za narednu godinu. Nije to bilo osobito iznenađenje.“ (110.)
Pisao je Polimac i o grupi hičkokovci te o tome kako su dobili ime, gdje su se nalazili i kakva je bila osobnost Vladimira Vukotića, osebujnoga kritičara i poznavatelja filma. Najveći dio knjige zauzimaju najistaknutiji filmski redatelji koji su stekli status klasika (Oktavijan Miletić, Branko Marjanović, Branko Belan, Branko Bauer, Zvonimir Berković, Ante Babaja, Krešo Golik, Vatroslav Mimica, Nikola Tanhofer, Zoran Tadić, Fadil Hadžić i Tomislav Radić). Potanko je i bez pogodovanja Polimac u svojim tekstovima pisao o pomalo ili previše zapostavljenim klasicima, umjetničkim veličinama koji su s razlogom bili cijenjeni, a katkad i neshvaćeni ili izopćeni zbog društvenih okolnosti i naopakih prilika. Prevladavaju eseji dužeg obima, uvršteno je nekoliko nekrologa, ali i intervjua koje je Polimac vodio s autorima.
Nije da je Polimac samo veličao domaće filmove i autore, uz dužno poštovanje isticao je i manjkavosti koje se vežu uz određena djela. Navodio je manje poznate okolnosti oko snimanja, objašnjavao kako se odvijao kreativni proces snimanja i kako su se određeni autori razvijali u kreativnom smislu te gdje možda nisu dovoljno briljirali, po čemu su bili specifični i posebni među kolegama. Pisao je o percepciji redatelja, kada i kako su napredovali ili stagnirali, pa tako o Branku Baueru piše sljedeće: „Bauerova najkreativnija faza završava izvrsnom komedijom Martin u oblacima (1961) kojom naposljetku postiže solidan komercijalni uspjeh, ne žrtvujući pritom ništa od vlastitih redateljskih principa: nenametljivost, slojevitost, dinamičnost, efektno profiliranje glavnih i epizodnih likova. Publici se film svidio zbog atraktivnog uobličavanja svakodnevice i spretnog poigravanja tadašnjim jugoslavenskim frustracijama, a kritika ga je trpjela jer se ipak izdvajao od diletantizma tadašnjih komedija.“ (228.)
Nije zanemaren ni eksperimentalni film, uvršteni su reprezentativni autori Ivan Martinac (1938-2005), Tomislav Gotovac (1937-2010) i Mihovil Pansini (1926-2015), jedan od pokretača GEFF-a, Festivala eksperimentalnoga filma. Podrobnije su spomenuta svega dva animatora (Nedeljko Dragić i Borivoj Dovniković Bordo) - obojica su bili karikaturisti, ali i vrsni tvorci stripova.Veći je prostor (s više tekstualnih priloga) dobio producent Krunoslav Heidler (1932-2019) koji je bio veoma produktivan i iznimno radišan, nesklon ljenčarenju. Piše Polimac o ostvarenjima FAS-a (Filmski autorski studio) kojim je rukovodio Heidler. Zahvaljujući njemu, brojni su neafirmirani autori konačno dobili priliku i djelovali. Snimljeni su, između ostaloga, dugometražni filmovi Slučajni život (Ante Peterlić, 1969.), Živa istina (Tomislav Radić, 1972.) i Lov na jelene (Fadil Hadžić, 1972.).
Koja je prednost ove knjige? Tekstovi su pregledno i usustavljeno sakupljeni na jednom mjestu, lakše se dođe do njih, ne moraju se prelistavati stari brojevi časopisa koji se pretežno nalaze u hemerotekama ili privatnim zbirkama. Nije mačji kašalj pronaći određenu filmsku studiju ili stari intervju, posebice u vremenima kada rijetko tko čuva stare primjerke časopisa. U knjigu je, recimo, uvršten duži intervju s Krešom Golikom što je prvotno objavljen u Omladinskom tjedniku 16.12.1975. godine. U tom intervjuu Golik objašnjava, između ostaloga, kako je nastajala hvaljena televizijska serija Gruntovčani. U knjigu su uvršteni i intervjui s Fadilom Hadžićem, Ante Babajom, Zvonimirom Berkovićem…Nenad Polimac je, baš kako naslov knjige kaže, život proveo u filmu. Svojim je iscrpnim razmatranjima Polimac iskazao poštovanje i autorima i djelima, ukazivao na plasman koji su djela (i autori) stekli u javnosti te otvoreno navodio određene nelogičnosti koje su se sastojale od negativnih ocjena. Od samih početaka Polimac nije imao egocentričnu naviku ubacivanja svoje osobnosti u tekstove, pa će tako čitatelj izuzetno malo saznati nešto o njemu, jer riječ je o tekstopiscu koji je naglasak stavljao na filmska ostvarenja, a ne na sebe.
Život u filmu 1 – Uzori i dosezi svakako je knjiga kojoj će se čitatelji više puta vraćati, važan doprinos filmološkoj literaturi. Čitatelji kojima nisu mrski obimni, pismeni i informativni tekstovi neće biti razočarani ovim izdanjem pomoću kojega će steći širu sliku o hrvatskoj kinematografiji.
© Miroslav Cmuk, FILMOVI.hr, 18. veljače 2020.
Piše:

Cmuk