Dinamične glumačke kreacije
Male žene (Little Women), 2019., red. Greta Gerwig
-
Romaneskni klasik američke devetnaestostoljetne književnosti Male žene (1868) Louise May Alcott s pravom se smatra jednim od kanonskih tekstova tamošnje književnosti jer je anticipirao realističke postupke u američkoj prozi te je naznačio određene protofeminističke teme. Već je u ranim danima filma pobudio veliki interes producenata i redatelja. Tako je prva ekranizacija snimljena 1917. godine kao nijemi britanski film redatelja Alexandera Butlera s Ruby Miller u glavnoj ulozi, no kopija ostvarenja ostala je izgubljena. Prva američka adaptacija nastaje godinu dana kasnije u režiji Harleyja Knolesa s Dorothy Bernard u glavnoj ulozi, a u klasičnom holivudskom razdoblju zasigurno se pamti prva zvučna ekranizacija Georgea Cukora iz 1933. s Katherine Hepburn.
Do danas je snimljeno podosta Malih žena, što u filmskoj, što u televizijskoj produkciji, napose u formatu mini-serije (posljednja 2018. godine, kada je napravljena i filmska verzija Clare Niederpruem čija je radnja iz konteksta građanskoga rata premještena u suvremenost), koji izvrsno odgovara duljini romana. Nova adaptacija iz 2019. godine najsmjelije se poigrava predloškom te vodi dijalog s njim kako bi ga prilagodila društvenoj i kulturnoj klimi našega trenutka. Adaptacija književnog predloška nije samo postupak prenošenja ishodišnoga djela u novi medij jer iziskuje prilagodbu priče i likova oblikotvornim zakonitostima drugoga medija. Mnogo više od pokušaja vjernog rekreiranja predloška u različitoj formi, adaptacija bi trebala biti svojevrstan dijalog i interpretacija izvornika koju čini autor novoga djela, što je i ideja kojom se Greta Gerwig vodila.
Pretpostavljam da je gledateljima najpamtljivija verzija Malih žena iz 1994. godine koju potpisuje australska redateljica Gilliam Armstrong (My Brilliant Career, Oscar and Lucinda), a scenaristički Robin Swicord (Memoirs of Geisha, Jane Austen Book Club), dok u glavnim ulogama nastupaju Winona Ryder, Samantha Mathis, Claire Danes, Susan Sarandon, Christian Bale, Kirsten Dunst, Eric Stoltz, Gabriel Byrne i Trini Alvarado. Kao što je primjetno, producentica Denise Di Novi okupila je respektabilnu ekipu iza i ispred kamere. Glumačka postava za ono je doba bila impresivna te se sastojala od uglednih karakternih glumaca, mladih glumačkih zvijezda te glumaca i glumica koji su tada bili u usponu. Nova verzija donosi sličan koncept, a vidljiv je već u činjenici da produkciju ponovno vodi Di Novi uz podršku Swicord.
Glumačka postava pomno je i na sličan način odabrana kao u ostvarenju devedesetih, samo što je sačinjavaju trenutno mladi i napeti glumci i glumice: Saoirse Ronan, Emma Watson, Florence Pugh, Eliza Scanlen, Timothee Chalamet, Louis Garrel, uz asistenciju uglednih imena poput Laure Dern, Chrisa Coopera i Meryl Streep, što se pokazalo kao dobitna kombinacija za komercijalni uspjeh na kino-blagajnama. Primjetna je i jedna razlika naspram prethodnika. Umjesto veteranskog redateljskoga imena, spomenute funkcije prihvatila se Greta Gerwig, ujedno i scenaristica, koja je obećavajuće autorsko ime postala 2017. godine nakon transfera iz glumačkih voda. Lady Bird, u kojem također nastupaju Ronan i Chalamet, zapaženo je ali i precijenjeno ostvarenje, u kojem je redateljica secirala konvencionalnu američku obitelj, život u suburbiji te aspiracije glavne protagonistice autsajderice. S obzirom na predmete interesa iz prvijenca, ne iznenađuje odabir Malih žena za sljedeći redateljski projekt jer njime nastavlja bavljenje setom preokupacija ranije postavljenih, samo što ih smješta u prošlost. Potraga za vlastitim glasom i ostvarenjem ambicija u društvu punom nerazumijevanja povezuje protagonistice dvaju različitih stoljeća. Priču Malih žena te potragu Jo March (Saorise Roman) Gerwig tako nastoji povezati sa suvremenim feminističkim preokupacijama. Tu ponajprije leži razlika između ovoga filma te prethodne, odlične adaptacije iz 1994. godine koja je tendirala očuvati vjernost originalu. Redateljicu sada zanima ne samo suvremeni potencijal stare priče, nego i kontekst njezina nastanka. Potraga Jo je tako analogna potrazi same autorice Malih žena (roman je često sagledavan kao poluautobiografski), koja nastoji ostvariti književnu karijeru unutar izdavačke industrije koju drže muškarci te s podozrenjem gledaju na žene koje pišu. Djelo vješto stvara paralele između izdavačkog ugovora i braka kao ekonomskog ugovora, što se potencira kroz iskustva Jo.
Protagonistica odbija brak te teži ekonomskoj i egzistencijalnoj neovisnosti, dok istodobno njezin izdavač traži da roman završi brakom jer nitko ne želi čitati knjige o usidjelicama, a time jasno naznačuje društveni stav o ženinoj ulozi u društvu. Jo kao autorica čini kompromis, ali uz uvjet da i ona ima financijsku korist od toga. Problematika društvenog ugovora i osobnih aspiracija najupečatljivije je dočarana kroz razmaženu sestru Amy, u odličnom tumačenju Florence Pugh (Little Drummer Girl), koja se pokazuje kao višeslojan lik svjestan ograničenja i izazova koje društvo postavlja pred ženu. Metafikcionalan element u završnici povezuje sudbinu Jo i romaneskne autorice Louise May Alcott kako bi feminističku problematiku dosljedno priveo kraju.
Naracija romana posložena je konvencionalno linearno-kronološkim slijedom te prati odrastanje i bračni život sestara iz obitelji March. Gerwig se odlučila sižejno poigrati te uslojiti narativnu strukturu koja se odvija na dvjema temporalnim razinama: narativnoj sadašnjosti i prošlosti, koje se naizmjence odvijaju da bi se u posljednjem segmentu filma sjedinile u jednu narativnu liniju. Autorica radnju vodi odmjereno i precizno te izbalansirano postavlja odnos dviju vremenskih dimenzija, za čije sučeljavanje postoji više razloga. Prvi je vezan uz ekonomičnost: izbjegava se monotona pravocrtnost radnje te omogućuje suptilno skraćivanje obimne radnje tako što se paralelno prate dva životna razdoblja članica obitelji March. Drugi počiva na pojačavanju dramskih tenzija i iščekivanja, prilikom čega se redateljica trudila biti nenapadna, a često se koristi zvukovnim efektima i signalima kada su u pitanju prelasci. Naposljetku, razmatrana struktura omogućuje uspoređivanje iskustava i svjetonazora protagonistica, odnosno ne samo pomaka u životnoj dobi nego i prevrednovanja vlastitih stavova i iskustava.
Posrijedi je priča u kojoj nema negativaca i spletki te koja gotovo naivno govori o obiteljskoj i susjedskoj idili, a u kojoj ljudske žudnje i nedoumice djeluju prozaično i svakodnevno, no ne i jeftino te banalno. Uspješno se izbjegava patos iako sentimentalnost zbog naravi priče ipak katkad probija. Humorni elementi dobro su i promišljeno uneseni u scenarij. Gerwig vješto malim obiteljskim ili intimnim zbivanjima katkada daje gotovo epski zamah dinamičnom kamerom i vještom međuigrom glumaca, što cjelini daje dinamizam, pa je djelo vizualno također precizno postavljeno. Osobito su uspjeli dijaloški prizori u kojima do izražaja dolaze razigrane glumačke kreacije.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 13. veljače 2020.
