ZBIR TEKSTOVA

Ivo Škrabalo, Distributer iz onih vremena, Vedis, Zagreb, 2019.

• Ivo Škrabalo (1934-2011) imao je više zanimanja i funkcija – bio je scenarist, redatelj, doktor prava, filmski povjesničar, političar, novinar i publicist. Za života je objavio nekoliko knjiga, a dugo je godina radio kao savjetnik za repertoar, odlučivao koji bi se filmovi trebali prikazati u kinodvoranama.

  U prvom dijelu knjige Distributer iz onih vremena (Vedis, 2019.) nalaze se tekstovi u kojima Škrabalo objašnjava na što je posebno morao paziti tijekom uvoza filmova. Nisu se uvozili filmovi koji su u sebi imali vjerske pouke i one koji bi mogli poremetiti odnose sa Sovjetima; cenzura je bila itekako izražena.

  Već u prvom tekstu pojašnjava kako je izmišljao zvučne naslove za erotske komedije, dok u tekstu Naslovi s predumišljajem piše kako su uvaženi njegovi prijedlozi za neke domaće filmove. Zvonimir Berković prihvatio je njegove prijedloge za Putovanje na mjesto nesreće (1971.), Ljubavna pisma s predumišljajem (1985.) i Kontesa Dora (1993.), a smislio je naslov i za glazbenu komediju Tko pjeva zlo ne misli (1970.) Kreše Golika, s kojim je često surađivao: „Iskustvo mi govori da naslov ne smije varati publiku o sadržaju, žanru i smislu djela, ali isto tako mora sadržavati nešto atraktivno, neku riječ ili dosjetku nad kojima bi se gledatelj barem na čas zaustavio. Dakle, i naslovi se moraju smišljati – s predumišljajem.“ (17.)

  U prvom dijelu knjige nalazi se i tekst Kako smo ostali bez „Paklene naranče“ iz kojega se može shvatiti pod kojim su se uvjetima nabavljali strani filmovi i kroz kakve su muke prolazili distributeri. Škrabalo navodi da je Kubrick osobno odobravao svaki ugovor o prodaji svojih filmova: „Ponudili smo im maksimalnu cijenu, ali ništa nije pomoglo jer je Kubrick inzistirao na prodaji na postotak, a kad mu je rečeno da se to kosi s jugoslavenskim propisima, poručio je da ga se to ne tiče, pa makar njegov film nikada ne igrao u toj i takvoj zemlji.“ (19.)

  
  
  Podrobnije je svoj posao savjetnika za repertoar opisao u intervjuu kojega je vodio Nenad Polimac, a objavljen je 1980. godine u Poletu. U knjigu su uvršteni intervjui koje je Škrabalo vodio s Brankom Marjanovićem, Reljom Bašićem i Kenom Wlaschinom, a uvršten je i intervju s Dušanom Makavejevem iz 1971. godine koji je objavljen u Hrvatskom tjedniku.

  Intervju s Reljom Bašićem najiscrpniji je i Škrabalo ga je vodio u suradnji s Igorom Tomljanovićem 1996. godine, a objavljen je u časopisu Hrvatski filmski ljetopis. Bašić iznosi brojne detalje iz svoje turbulentne mladosti - o školovanju, bavljenju sportom, buntovništvu i širokom spektru interesa, kako je upisao Akademiju u 24. godini života te kako se razvijao njegov angažman u kazalištu i filmu.

  U rubrici Amarcord nalazi se tekst Kino gledatelj sa 65 godina staža u kojem se Škrabalo prisjeća prvog filma što ga je gledao u kinu, iznosi informacije o tome što je volio gledati kao mladić, kakva je nekoć bila atmosfera u kinodvoranama i kako jedno vrijeme nije odlazio u kino: „Moram priznati da sam 70-ih i 80-h znatno smanjio svoje odlaske u kino. Razlog nije bio u gubitku interesa za medij pokretnih slika, nego prezasićenost filmovima koje sam, u svojstvu savjetnika za repertoar poduzeća za uvoz i distribuciju, gotovo danomice gledao.“ (151.)

  
  
  U rubrici Amarcord nalazi se i osvrt o dokumentarcu Slamarke divojke (1970.) koji je Škrabalov posljednji dokumentarni film. Pojašnjava što mu se posebice svidjelo kod snimljenih ljudi i kakav je bio prijem među kritičarima. Također, u rubrici Amarcord nalazi se poduži tekst u kojemu piše tko ga je i pod kojim okolnosti napadao zbog knjige Između publike i države: povijest hrvatske kinematografije (Znanje, 1984.).

  Rubrika Filmofilija sastoji se od dužih i kraćih tekstova objavljenih u časopisima (Filmska kultura, Telegram) a u kojima, između ostaloga, piše o filmskim festivalima, naručenim filmovima te napreduje li ili stagnira domaća kinematografija. Uvršteni su u knjigu i intervjui koje je dao medijima (Večernji list, Telegram, Vijenac). U intervjuu iz 2008. godine, koji je objavljen u Vijencu, Škrabalo tvrdi: „Hrvatski je film revitaliziran. Nova generacija filmskih kreativaca unosi novi duh, jasno i političke i društvene okolnosti igraju ulogu, a sada su drukčije. Ranije se išlo na velike teme, a za film su zapravo bitne male priče o velikim stvarima.“ (342.)

  Kada se govori o filmu, a naročito o hrvatskoj kinematografiji, Ivo Škrabalo važan je faktor. Bio je bitan sudionik i svjedok vremena, imao je uvid u kulturne (ne)prilike, umio je potanko objasniti u kojem se smjeru kreće filmska industrija. Korisne informacije koje je posjedovao ostale su zapisane, a sada je dobar dio njih objavljen u formi knjige.
  
  © Miroslav Cmuk, FILMOVI.hr, 4. veljače 2020.

Piše:

Miroslav
Cmuk