DNEVNIČKI ZAPISI

Andrej Tarkovski, Martirologijum: dnevnici 1970-1986., Akademska knjiga, Novi Sad, 2017.

• Dnevnički zapisi predstavljaju dokument vremena. Ali pitanje je koliko se dnevničaru može vjerovati, je li pouzdan pripovjedač, vjerodostojan i istinoljubiv ili sklon mitologizacijama i izmišljajima? Ne mogu se svi navedeni podaci provjeriti, naročito oni koji se tiču privatnosti. Ni biografi nisu svemoćni, tek u njihove naknadne tvrdnje valja posumnjati, uvijek je otvoreno pitanje koliko su detalja biografi namjerno pridodali ili slučajno skratili. Ili obratno – namjerno skratili ili slučajno pridodali.

  Autobiografska književnost buja – čak i globalne zvijezde iz svijeta slavnih pišu autobiografske zapise koji dožive ukoričavanje pa budu smješteni na police knjižara i knjižnica. Naravno, veoma je upitno tko zvjezdane retke zaista piše – zvijezda ili pak pisac u sjeni.

  Prednost dnevničkih zapisa je u tome što nam se iz prve ruke, bez posrednika, podastiru podaci o onome koji dnevnik vodi. U dnevničke zapise, koji postoje u originalnom, papirnatom obliku, znatno se lakše povjeruje. Andrej Arsenijevič Tarkovski (1932-1986), jedan od najvažnijih ruskih filmskih redatelja (ujedno kazališni redatelj i pisac), ali najvažniji i izvan Rusije, svjetskoga je glasa. Najpoznatiji je po filmskom opusu, no nešto je manje poznato da je Tarkovski uredno vodio dnevnik.

  Martirologijum: dnevnici 1970-1986. (Akademska knjiga, Novi Sad, 2017.) čine dnevnički zapisi koje je Tarkovski vodio od 30. travnja 1970. do 15. prosinca 1986. godine. Nije pisao svakodnevno, motivacija za pisanje dnevnika bila je neujednačena, a i dužina zapisa podosta je različita, varira. Martirologijum (ili spisak nesreća) nudi podrobniju sliku o ruskom geniju koji je često pisao o odnosu s roditeljima, zdravstvenim problemima (umor, bolovi), slobodi, umijeću stvaranja, društvenim prilikama te položaju pojedinca u društvu. Nije gnjavio sitnicama tako što bi pisao o događajima o kojima se ne piše, detaljima koje zbog osobnoga dostojanstva ljudi zadrže samo za sebe. Ipak, bez autocenzure, Tarkovski ne stvara o sebi svetačku sliku – navodi kada se napio ili potukao, a spominje i da je jednom prilikom istukao pokćerku Olgu.
  
  
  
  Bez cenzure Tarkovski opisuje brojne muke sa smještajem, kako je proteklo renoviranje kuće na selu, kome duguje novac, zašto je kultura važna i što čovjek dobiva njome. Bilježi koju knjigu čita i dojmove o pročitanome. Prema pretencioznim ljudima bio je oštar, nije imao dobro mišljenje o svima. 14. kolovoza 1971. piše: „Glumci su glupi. Još u svom životu nisam sreo pametnog glumca. Nijednom! Bilo je dobrih, uobraženih, skromnih, ali pametnih nikada, nijednom. Video sam jednog pametnog glumca, u Bergmanovim Divljim jagodama, ali se ispostavilo da je on režiser.“ (50.)

  Znao je koliko vrijedi i što može učiniti. Znao je Tarkovski i koja je vrijednost napravljenih filmova. Bio je realan i kritičan kada je ocjenjivao vlastito stvaralaštvo, ali i zapostavljen od okoline što je bila krcata mediokritetima. Zanemaren u sredini gdje je djelovao (nitko nije prorok u svojemu selu), na boljem je glasu bio u inozemstvu, gdje je osvajao nagrade i bio cijenjen. Osjećao se sumorno kada nije imao posla, besposlica je loše djelovala na njegovo raspoloženje. Pohvalno se izrazio o Solženjicinu i Nobelovoj nagradi koju je dobio za književnost: „Njegovo postojanje daje smisao i mom životu.“ (40.)

  Naravno, filmolozima će biti najzanimljiviji dijelovi u kojima Tarkovski predočava kako je proteklo snimanje, s kojim se teškoćama i dvojbama susretao tijekom snimanja i montaže te što je mislio o kolegama (Coppola, Fellini, Kurosawa, Buňuel…). Bilježi Tarkovski kako je putovao po filmskim festivalima, držao predavanja i boravio u stranim zemljama. U dnevnik je bilježio pitanja koja su mu postavljali gledatelji, uvrstio bi u dnevnik pisma ljubitelja te pisma koja je slao drugima. Također, u dnevničke bi zapise uvrštavao reakcije na filmove, ali i svoje dojmove o knjigama koje je čitao i filmovima koje je pogledao. Njegovi su dojmovi često kratki, od svega nekoliko rečenica, nije išao u dubinske analize: „Gledao sam užasni Angelopulosov film Aleksandar Veliki, koji je u Veneciji prošle godine dobio Zlatnog lava. Dosadno, dugačko, prazno, mnogoznačno i besmisleno.“ (439.)

  
  
  U svojim dnevničkim zapisima Tarkovski je bilježio snove, pisao o ulozi vjere i odnosu prema Bogu. Kasnije, u 1986. godini, zapisi su znatno kraći zbog bolesti koja je napredovala. Dnevnički zapisi obogaćeni su crtežima i skicama, a uvrštene su i brojne fotografije.

  Nakon 600 stranica dnevničkih zapisa, slijede prilozi i fusnote. Martirologijum: dnevnici 1970-1986. sadrži 680 stranica i preko 800 korisnih fusnota koje će čitateljima, naročito mlađim generacijama, biti od pomoći. U vjerodostojnost dnevničkih zapisa, kada je Tarkovski u pitanju, ne moramo sumnjati. Vrijedni su pomnoga čitanja, pomoću njih može se dobiti jasnija slika o umjetniku koji je opravdano stekao i zadržao reputaciju vrhunskog umjetnika.
  
  © Miroslav Cmuk, FILMOVI.hr, 24. siječnja 2020.

Piše:

Miroslav
Cmuk