Vizualno impresivno, gotovo poetski
Medena zemlja (Honeyland), 2019., red. Tamara Kotevska, Ljubomir Stefanov
-
Dokumentarni film Tamare Kotevske i Ljubomira Stefanova, nominiran za dva Oscara u kategoriji najboljega ostvarenja izvan engleskoga govornoga područja te najboljeg dokumentarnoga uratka, prati posljednjega lovca na pčele u Europi, gospođu Hatidžu Muratovu, koja s bolesnom i nepokretnom majkom živi u napuštenom selu u središnjoj Sjevernoj Makedoniji, skrbeći za obje. Prije oskarovskih nominacija djelo je imalo zapaženu premijeru na Filmskom festivalu u Sundanceu (2019) gdje je također osvojilo glavnu nagradu. Proces nastanka, kažu autori, trajao je oko tri godine, tijekom kojih je snimljeno oko četiri stotine sati materijala, od kojih je u konačnici oblikovan film u trajanju od devedeset minuta.Medena zemlja prikazuje svakodnevne rutine protagonistice: njezinu brigu oko pčela, a zatim i majke, dok provodi samotne sate u zabačenom mjestu. Način života koji dokumentarac pažljivo bilježi djeluje poput ostatka nekih prošlih vremena. Lišenost struje, vode i inih blagodati koje je dvadeseto stoljeće donijelo Hatidžu gotovo ne diraju. Ona čini tek sporadične izlete u Skopje da bi prodala svoj vrhunski med te se opskrbila prijeko potrebnim namirnicama. Njezin miran i posložen život prekida dolazak mnogobrojne nomadske obitelji koju čine supružnici, njihovo osmero djece te krdo goveda. Kada vide da Hatidža uspijeva nešto zaraditi sakupljanjem i prodajom meda, odlučuju se baciti u pčelarski posao, što će imati pogubne posljedice po protagonističine pčele.
Dok gledate Medenu zemlju, nećete uočiti ništa od naprava, uređaja, tehnologije općenito te životnoga standarda na koji ste navikli u vašoj iskustvenoj zbilji. Hatidža i njezina majka žive prirodan život u vrlo jednostavnoj, gotovo rudimentarnoj nastambi, u selu do kojega ne vode nikakve ceste te na koje kao da su svi zaboravili. Predstavljaju projekciju prirodnih ljudi u prirodnom okruženju, koji sve što im treba dobivaju iz prirode te u dosluhu s njom preživljavaju. Danas smo suočeni s posljedicama razornog čovjekova djelovanja na okoliš te masovnim izumiranjem biljnog i životinjskoga svijeta, a sve zbog čovjekove gramzivosti za profitom. Stoga se dokumentarac pokazuje kao iznimno važno ostvarenje koje upućuje na potrebu za poštivanjem prirode. Autorima nije cilj tendenciozno dijeliti lekcije i poučavati, nego je djelo ekološki osviješteno te potiče gledatelja na razmatranje odnosa čovjeka i prirode na mnogo suptilniji, gotovo paraboličan način. Navedeno se ponajviše ogleda u nastojanju redateljskoga dvojca da se autorska prisutnost što manje osjeti. Naspram toga, naglasak je na težnji da gledatelj stekne dojam prirodnosti, neposrednosti, kao da izravno, bez intervencije promatra isječak iz jednoga života.
Dolazak je druge obitelji u napušteno selo znakovit. Hatidža u uvodnom i završnom segmentu filma biva prikazana naoko sama, no u jedinstvu s okolišem. U središnjem i najdužem dijelu pridružuje joj se druga obitelj, koja predstavlja intruziju u njezin prirodni svijet. Priča o protagonistici je priča o suživotu čovjeka i prirode, koja se ostvaruje kroz metaforu pčela. One su presudne za čovjekov opstanak na planeti te smanjivanje njihove populacije kroz protekla dva desetljeća izazvao je veliku zabrinutost znanstvene zajednice i ekologa. Izumiranje pčela imalo bi pogubne posljedice po ekosustav, pa one u djelu upućuju na čovjekovu ovisnost o okolišu, dok komunikacija i briga oko pčela signaliziraju život u dosluhu s prirodom. Hatidža iskazuje stav poštovanja prema pčelama: pazi na njihova staništa, razgovara s njima, dio meda uzima a dio im ostavlja kako bi se mogle hraniti. Javljaju se i druge životinje: psi, mačke, pa i vukovi, a svi su oni uz ljude dio prirodne zajednice. Druga obitelj dolazi poput pošasti koja unosi disbalans i kaos u taj prirodni svijet, ponajprije iz razloga što nisu suživljeni s njim, nego ga vide kao ekonomsku stavku. Uočljivo je to u njihovim govedima i kokošima, koji isključivo predstavljaju sredstvo zarade, a potom i u tretmanu pčela. Odnos prema prirodi i životinjama lišen je poštivanja drugih bića te isključivo usmjeren ljudskom žudnjom za zaradom, odnosno povećavanjem materijalnih sredstava.Djelo je vrlo lako moglo upasti u zamku stereotipne dijade između tradicionalnog i suvremenog ili čak egzotizacije ili slavljenja ruralnoga načina života. To je vješto izbjegnuto iz razloga što autore komparacija različitih pristupa egzistenciji ne zanima. Ujedno nije posrijedi niti glorifikacija tradicionalnoga načina života jer smo svjesni njegove težine i oporosti, kao i odricanja i ustrajnosti protagonistice. Samoća koju osjeća te nedostatak društva ponajprije se očituje u odnosu prema djeci druge obitelji te sporadičnim promišljanjima o udaji i eventualnom zasnivanju vlastite obitelji.
Kotevska i Stefanov ne stvaraju klasičan dokumentarac u kojem tumače problematiku te intervjuiraju sudionike. Njihova kamera jednostavno i nenametljivo prati protagonisticu u njezinu okruženju. Upečatljivo se koriste planovi prostora. Autori vrlo evokativno i pažljivo komponiraju pejzažne kadrove u koje potom uklapaju Hatidže. Njezina izoliranost u totalima naoko bi mogla upućivati na osamljenost i izoliranost, no mnogo više upućuje na povezanost čovjeka i okruženja jer ona nikada nije napustila svoje selo i kraj. Medena zemlja strukturno je jednostavan film, kao i priča koju iznosi. Ujedno je vizualno impresivan, sporadično gotovo poetski u dočaravanju prirode i okruženja.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 24. siječnja 2020.
