Oprečnost karaktera i svjetonazora
The Two Popes, 2019., red. Fernando Meirelles
-
Fernando Meirelles kardinala Jorgea Borgoglija ili papu Franju prikazuje kao izrazitog obožavatelja nogometa te pasioniranog navijača argentinske nacionalne reprezentacije. U jednoj sceni filma ukočenom i uštogljenom papi Benediktu XVI., koji mu je na vatikanskom tronu prethodio, nastoji prenijeti taj navijački žar, napomenuvši da bi se uskoro, na nadolazećem Svjetskom nogometnom prvenstvu, u finalu mogle naći momčadi Njemačke i Argentine. Nogometno nadmetanje tako postaje analogno papinskom okršaju, čiji začetak predstavlja Borgoglijev (Jonathan Pryce) dolazak u Rim na Benediktov (Anthony Hopkins) poziv. Prvi vjeruje da ga papa zove vezano uz njegov zahtjev za kardinalskim umirovljenjem, dok drugi ima drugačije planove, potaknute skandalima koji su počeli potresati Vatikan. Prvotan susret crkvenjaka poprilično je napet jer Benedikt predstavlja konzervativnu struju Katoličke crkve te njezin elitizam, oličen u raskošnim rezidencijama te istančanom umjetničkom ukusu podcrtanom sklonošću prema klasičnoj glazbi. Bergoglio navodno utjelovljuje njezino liberalnije i modernije lice, ako je to uopće moguće, što je istaknuto njegovom skromnošću te bliskošću s narodom. Liberalnost potonjega glavni je uzrok Benediktova zazora, no s vremenom se između njih ipak uspijeva razviti razumijevanje i prijateljstvo.
Djelo je temeljeno na istoimenoj drami Anthonyja McCartena, inače uspješnog scenarista niza prestižnih projekata (The Theory of Everything, 2014; Darkest Hour, 2017; Bohemian Rhapsody, 2018), koje povezuje njihova biografska baza. Stoga The Two Popes nastavlja niz McCartenova bavljenja životima i djelima znamenitih pojedinaca, koji su svojim angažmanom obilježili dvadeseto te dvadeset i prvo stoljeće. Iznimku predstavlja činjenica da su razgovori na kojima je ova priča temeljena spekulativni, odnosno u domeni maštanja i domišljanja, no akteri i njihove javne funkcije kao i segmenti prošlosti biografski su ovjereni. Njegovo pismo nastoji istaknuti zašto je osoba, koja predstavlja predmet interesa djela, važna za kulturnu našega doba. Istodobno veliki naglasak stavlja na osobne probleme i preturbacije, koji često dovode do sentimentalizacije gledatelja, pri čemu je posebice bitan sloj emotivnog i humornog, koji obilježava i razmatrano ostvarenje. Recimo da scenarist njeguje vrlo mainstreamovski pristup biografijama koje obrađuje, nastojeći ih koncipirati da fabularno i dijaloški budu prijemčive i nadasve zabavne prosječnim gledateljima, a da akteri budu postavljeni kao dopadljivi i zanimljivi širokoj publici. Pritom ozbiljna problematika često biva potisnuta u pozadinski plan. Za razliku od prethodnih ostvarenja (izuzev možda Darkest Hour Joea Wrighta), postavljanja njegova scenarija prihvatilo se snažno redateljsko ime, iako nakon Ciudad de Deus (2002) i The Constant Gardener (2005) Fernando Meirelles nije snimio pošten film te je sve više počeo raditi na televiziji u serijaliziranom formatu kao gostujući redatelj. Njegov je angažman ovdje, čini se, više osobne naravi s obzirom da papa Franjo i autor potječu s istoga kontinenta, a i Meirelles vrlo fanovski pristupa materijalu.
Spomenuta scena zajedničkoga gledanja nogometne utakmice te papino strastveno praćenje nogometa nalik je redateljevu pristupu materijalu. I on se ponaša kao ostrašćeni nogometni navijač koji ima omiljenog igrača, a u ovom slučaju to bi bio Franjo. Cijeli je film osmišljen kao verbalni duel, koji možete pojmiti kao pomaknutu inačicu nogometne utakmice. U toj igri dvojica igrača nastoje pobijediti jedan drugog argumentima te dokazati da je njihov pristup katoličanstvu bolji i ispravniji te da odgovara naravi budućega puta kojim bi Crkva trebala krenuti. U konačnici pobjedu odnosi liberalnija struja, koju vrlo očito i sa simpatijama zastupa redatelj, kojega gotovo da se može zamisliti kako stoji na setu s majicom na kojoj je Franjin print, nalik na one s glazbenim i inim zvijezdama.The Two Popes isključivo je dijaloški film čija je fabula reducirana, a naglasak je stavljen na odnos dvoje ljudi, njihove svjetonazore, stavove, očekivanja i dvojbe. Nešto poput Linklaterove trilogije Prije svitanja, Prije sumraka i Prije ponoći, samo bez romantičnih akcenata i s puno više sjedenja jer su protagonisti u poznijim godinama. Priča se razvija kroz njihove reevaluacije vlastitih stavova te događaja iz prošlosti. Dok je Benediktova pozadina mahom svedena na prisjećanja putem dijaloga, Bergoglio dobiva više prostora jer, kako sam rekao, redatelj je njegov fan, a i njegovo doba, jasno nam je iz tijeka filma, tek treba nastupiti. Stoga strogu dijalošku linearnost razbijaju kraće ili duže analepse koje fingiraju Bergoglijevo prisjećanje u trenutcima kada govori Benediktu o prošlosti. One su katkad formalno i stilski markirane, napose u kontekstu životnoga perioda prije zaređenja. Snimane su crno-bijelom tehnikom te u akademijinom formatu, za razliku od segmenta narativne sadašnjosti koji je ostvaren u formatu 1.85:1.
Međutim, scene nakon zaređenja snimane su u boji te u prevladavajućem formatu pa se očito nastoji sugerirati da pred-svećenička Bergoglijeva faza pripada nekom drugom životu. Analepse su katkad nefokusirane, a ponekad i predugačke, opterećuju ritam filma, a osnovna im je funkcija propitati dvojbe budućega pape vezane uz njegovu ulogu u krvavoj i desničarskoj vojnoj diktaturi u Argentini. Benedikt pak muku muči sa svojom ulogom u zataškavanju crkvnih skandala i svećeničkih seksualnih stranputica. Preko jednog i drugog McCarten i Meirelles vrlo nonšalantno prelaze jer to su neugodna pitanja i činjenice, pa s njima ne treba previše zamarati gledatelje koji su se upravo uživjeli u humorna prepucavanja dvaju papa. Stoga je posrijedi vrlo pristojan film, bezbojno bezazlen, film kojeg je strah talasati jer svoje omiljene zvijezde slijedimo, a ne propitujemo njihovo djelovanje.
Ostvarenje ponajbolje funkcionira zbog živopisne dinamike odnosa dvaju snažnih ličnosti, prilikom čega Meirelles koristi nešto od dinamičnoga redateljskoga rukopisa karakterističnoga za Božji grad, inače djelo koje je tempom i temom sasvim drugačije. Brze kretnje kamere i krupni planovi često su korišteni da bi se naglasile reakcije protagonista te dinamična međuigra njihovih stavova, a do izražaja dolaze dobro strukturirani McCartenovi dijalozi. U budućnosti će The Two Popes ponajviše ostati upamćen po odličnim glumačkim kreacijama Anthonyja Hopkinsa i Jonathana Prycea, koji su vješto i živopisno dočarali dva oprečna karaktera i svjetonazora.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 14. siječnja 2020.
