Snažna filmska alegorija

Parazit (Gisaengchung), 2019., red. Bong Joon Ho



  • Možeš li ikada zamisliti nešto takovo kao što je život bez wi-fija? Dakle, zamisliti područje bez signala (naslov je to romana ovdašnjeg hit-pisca)? Gdje je ono? Zasigurno ne negdje u beskrajnim velegradskim širinama HD-frekvencija i rezolucija. Ali niti u visinama osvojenog svemira premreženog telekomunikacijskim „dispozitivima moći“ (M. Foucault). Pa gdje je to mjesto? Nalazi se - u dubini. Sputano je u podrumu, podzemlju…  podsvijesti. Otamo se širi miris tonje, budže, vlage... Tamo prebivaju oni koje blagodati visokorazvijena kapitalizma nisu dotakle i dopustile da u njima uživaju. Zadah je to što ga osjetimo svaki put kad se susretnemo s ljudima što, običava se reći, nisu uspjeli. Zadah? Da, to je svojevrsno zaudaranje i smrad.

    Upravo ovaj smrad nešto je što se prelijeva preko slike koju nam nudi Parazit (Gisaengchung, 2019), sedmi i dosad najuspješniji dugometražni film Bong Joon Hoa. Ovaj južnokorejski kino-hit trijumfirao je i na možda najprestižnijoj art-manifestaciji uopće, dobivši Zlatnu palmu u Cannesu. (Time se nastavlja dominacija Azijaca, jer je 2018. pobijedio Kore-eda s Obiteljskim vezama). Pripovijest Parazita premrežena je bizarnostima i crnim humorom. Sve je, pak, dodatno poantirano krvavim pokoljem negdje pri samom kraju filma. Ipak, u  cjelini, radi se o filmu-alegoriji koji se pokušava nositi s nekim univerzalnim pitanjima suvremenosti. Koliko je moguće ostvariti nešto što prekoračuje granice zadanog socijalnog okruženja? Možemo li postati netko drugi i bolji? I, koje su posljedice transgresije zadanih nam uloga u zadanom nam svijetu?



    Obitelj Kim živi u predgrađu korejskog velegrada. Njih četvoro – mladić Ki woo, djevojka Ki-jung, otac Ki-Taek i majka Ki-chungsook, dijelom su lumpenproletarijata koji živi u podrumskom stanu na samom kraju ulice bijednih. Kod njihova se prozora najčešće zadržavaju pijanci i propalice. Miris urina i bljuvotine sumorna im je svakodnevica. Ipak, posjet Ki-woova prijatelja donosi tektonski poremećaj u njihovu bijednu svakodnevicu na rubu očaja i gladi. Naime, Min je onaj koji im u kuću donosi osebujni kamen mudrosti. S njime stiže i ponuda Woou da bude učitelj engleskog jezika djevojci iz bogate obitelji. Na taj način počinje obiteljski uspon i invazivno osvajanje besramno luksuzne vile u kojoj živi uspjela obitelj Park. I njih je četvoro. Najprije, tu je Park Yeon-kyio, žena koja ne kuha i ne pere; njezina kćerka koja se dosađuje Park Da-hye; nestašni dječak indijansko-izviđačko-slikarskih sposobnosti, simpatični Park Da-sung, te skorojevićki šef IT-tvrtke i glava obitelji Park Dong-ik. Ukratko, kroz niz peripetija, dešava se to da se cijela obitelj siromašnih Korejaca pretvori u uposlenike bogatih zemljaka. No, tajna koju krije kuća u koju se uvlači parazit, skriva se i ispod površine, negdje u podrumu svijesti. Djelo slavnog arhitekta Noomchanga, naime, u sebi nosi i neznane prolaze kroz koje na koncu na svjetlo dana izbiju mračne sile. U vrlo kompliciranoj, no vještom rukom vođenoj narativnoj liniji priče, ulogu će imati i najduža obitavateljica kuće, stara arhitektova služavka. Ali, i njezin muž. Ipak, kako ne bih previše spojlao, reći ću tek da se dijegetska osnova priče ne odmiče od vodviljskog zapleta koji, pak – skladno dobu medijske ekstaze nasilja, završava u krvi i nekim smrtima.

    Koliko je Bong Joon Ho uvjerljiv u razvijanju svoje kino-priče? Onoliko koliko mu to dopustite! Naime, ako prihvatite njegova pravila igre, onda je sve OK. Međutim, ako zagrebete ispod površine ove na trenutke vrlo zabavne travestije, suočit ćete se s ozbiljnim naratološkim pukotinama. Tamo gdje ne uspijeva izvući suvislu karakterizaciju likova, redatelj će se vrlo slobodno poslužiti konstrukcijama, pa i…duhovima! Spomenuti likovi igraju uloge kao po unaprijed određenim shemama i šablonama. Tako je upravo nevjerojatna naivnost bogataša koji u svoju vilu pripuštaju osebujne ljudske parazite. Jednako je tako narativno sasvim neuvjerljiva ideja u kojoj siromašni uspijevaju postati uljezima u željeni im svijet. No, Parazit je prije svega alegorija. Jer, na nekoliko mjesta u filmu autor nam daje vrlo jasne signale o tomu. Ponajprije, to su poslovični žohari koji prebivaju u stanu Kimovih. Oni doslovce mile po zidovima njihove izbe i ostavljaju specifičan miris, odnosno smrad. S druge su strane mirisni i umiljati psići. Kimovi opsjedaju Parkove, kao što i dosadne buhe, vrlo često, postaju uljezima na njegovanoj psećoj dlaci.

    Radi se i o drugoj liniji priče koja se može čitati alegorijski. Dok na početku filma protagonisti traže wi-fi signal u podrumu, uzdižući svoje mobitele prema gore, kasnije će se signum komunikacije među najbližima spustiti do Morseove abecede. Želi li ovime Bong Joon Ho kazati kako je jedini spas iz digitalne otuđenosti u analognom zbližavanju oca i sina? Znam, znam, sve je ovo što kazujem pomalo preuzetno za tumačenje ideje filma, ali je i legitimno. Jer, u nemoći istinskog prevrata naše egzistencije, utječemo se raznorodnim utopijskim perspektivama.



    Kada vlada „realna ontologija pokoravanja želje“ i „psihotehnika njezine kontrole“ (Ž. Paić), nije naodmet pokušati svoju volju usmjeriti k slobodnoj mašti i imaginaciji nemogućeg. Upravo je ova uobrazilja moment s kojim Bong Joon Ho zavodi svog gledatelja. Ne, nije najveća tajna sadržana niti u psihoanalizi. U tom smislu, mali Dong slika svoje užasnute autoportrete. Ali, ono što je najpresudnije jest iščašenost obiteljskih odnosa, kojima ne pomaže ni psiho-, niti likovna terapija. Naime, ovu sintagmu koristim u smislu da autor filma nije dovoljno (terapeutski) uobličio nosive likove svoje priče. Niti s jednim likom ne suosjećamo, a empatija sa socijalno depriviranima pretvara se u grotesku. Ako usporedimo prošlogodišnjeg kanskog slavodobitnika – spomenute Obiteljske veze – s Parazitom, onda je umjetnički nerv prvospomenutog djela umnogome jači. I dok je Kore-eda ostao samozatajnim pronositeljem humanosti, Bong Joon Ho poseže za parazitirajućim diskursom spektakla krvi, začudnosti i bizarnosti.



    Ne, Parazit nije uopće loš film. Dapače, punokrvni je to i suvremeni žanrovski bastard crne komedije, trilera i socijale. Vješt je u situacijskom postavu i alegorijski precizan. Njegov uspjeh u Cannesu, pak, više svjedoči o trendovima kritičke recepcije filmova danas negoli se radi o cjelovitu umjetničkom postignuću najviše razine. Ipak, vrijedna su to dva sata dobre kino-zabave.

    © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 14. siječnja 2020.

Piše:

Marijan
Krivak

kritike i eseji