PRIKAZ MARIJE MAGDALENE U KNJIŽEVNOSTI I FILMU

Jadranka Rebeka Anić, Irena Sever Globan; Marija Magdalena: od Isusove učenice do filmske bludnice, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, 2018.

• Malo je pouzdanih podataka o Mariji Magdaleni, biblijskoj osobi koja je kroz povijest bila česta tema u književnosti, likovnosti i filmskoj umjetnosti. Novozavjetni su tekstovi šturi, a percepcija Marije Magdalene je raznolika. Krivih viđenja ne manjka, pa tako mnogi Mariju Magdalenu percipiraju i opisuju kao obraćenu grešnicu ili Isusovu učenicu, a ima i tumačenja u kojima je dotična osoba prikazana kao Isusova ljubav(nica).

  Znanstvenom studijom Marija Magdalena: od Isusove učenice do filmske bludnice Jadranke Rebeke Anić i Irene Sever Globan nastoji se ponuditi valjano objašnjenje o Mariji Magdaleni te suzbiti naopake spekulacije o biblijskoj osobi za kojom se veći interes stvorio u drugoj polovici 20. stoljeća. Kako su knjigu napisale dvije autorice, tako knjiga ima dva predgovora i podijeljena je na dva dijela.

  Jadranka Rebeka Anić u studiji Marija iz Magdale od Novog zavjetA do legendi pojašnjava kako je Marija Magdalena prikazana u Evanđeljima, ali I apokrifnim tekstovima. Također, opširno je analizirana pojava Marije Magdalene u legendama iz zapadnog i istočnog kršćanstva (Vita eremitica; Vita apostolica; Zlatna legenda…). Autorica se poziva na brojne teologe i povjesničare dok piše o Isusovim sljedbenicama i njihovoj ulozi u razvoju Crkve, a nudi i brojne informacije o mogućem identitetu Marije iz Magdale, odakle potječe i koje joj je značenje imena. Iznijela je Jadranka Rebeka Anić zanimljiva gledišta kako je kroz povijest došlo do stapanja više ženskih osoba u jednu, navela razloge zbog kojih je došlo do osporavanja uloge Marije Magdalene te kako se raširila ustaljena percepcija iste osobe kao bludnice koju je Isus spasio od kamenovanja.

  Irena Sever Globan u studiji Bludnica, obraćenica, učenica: 120 godina Marije Magdalene na filmu objašnjava kako se lik Marije Magdalene prikazivao i mijenjao u filmskoj industriji, navodeći pritom po čemu je film moćan i utjecajan medij. Filmove dijeli u nekoliko razdoblja i analizira ih kronološki: „U ranom razdoblju nijemoga filma religijske tematike svaka aluzija na seksualnost ili prikazivanje u negativnom kontekstu bilo koje skupine ljudi, a među njima i žena, svedena je na minimum, iako bismo možda baš u tom razdoblju očekivali snažniju rodnu stereotipizaciju jer se radi o vremenu izraženih patrijarhalnih vrijednosti i ženske submisivnosti. Razlog za takav izbor može biti taj što redatelji ne žele uvrijediti ničiji dobar ukus i tako omogućuju svima da se osjećaju dobro i uključeno dok gledaju film koji bi ih trebao potaknuti na osobno promišljanje o vjeri i obraćenju, što onda uključuje i izbjegavanje scena u kojima bi žene eksplicitno bile predstavljene kao bludnice te nedoličnog izgleda ili ponašanja.“ (339.)

  
  
  Autorica uspijeva argumentirano predočiti koliko su filmovi bili autentični, navodi količinu umjetničke slobode kojom su se redatelji nerijetko služili. Kako su društvene prilike postajale slobodnije, tako se i filmska industrija mijenjala, a samim time i prikaz Marije Magdalene nije bio imun na promjene. Često je prikazana stereotipno, naglašeno našminkana, okićena i raspuštene kose. Na temelju brojnih filmskih primjera pojašnjene su razlike i sličnosti između prikaza Marije Magdalene – analizirani su biblijski epovi kao što su naslovi Kralj kraljeva (Nicholas Ray, 1961.) i Najveća priča ikad ispričana (George Stevens, 1965.), talijanski filmovi Evanđelje po Mateju (Pier Paolo Pasolini, 1964.), Mesija (Roberto Rossellini, 1975.) i britansko-talijanska miniserija Isus iz Nazareta (Franco Zeffinelli, 1977.), biblijski mjuzikl Isus Krist Superstar (Norman Jewison, 1973.), napadani Posljednje Kristovo iskušenje (Martin Scorsese, 1988.) koji je izazvao mnoge kontroverze…

  Navode se i filmovi novijega datuma u kojima se ističe apostolstvo Marije Magdalene i gdje ona ima važnu ulogu među Isusovim sljedbenicima – tako se u drami Marija Magdalena (Garth Davis, 2018.) ispravljaju stare greške tako što je Marija Magdalena prikazana kao snažna osoba željna mudrosti koja se ne uklapa u zadane sheme i odbija propisane uloge. U filmu Sin Božji (Christopher Spencer, 2014.) Marija Magdalena ima ravnopravan položaj među apostolima, u svemu je aktivna sudionica: „Ni u jednom trenutku nije prikazana u submisivnom položaju; naprotiv, uvijek stoji uspravno i sudjeluje i u fizičkim aktivnostima svoje subraće, poput pripremanja barke za isplovljavanje, dizanja jarbola i sl. Uz to, Spencer od Magdalene ne čini miks neimenovanih novozavjetnih žena. Još je neobičnije da se uz njen lik ne vežu nikakvi seksualni prijestupi, demonska opsjednuća ili iznenadno obraćenje.“ (414.)

  Na temelju analiziranih filmova može se pretpostaviti koga Marija Magdalena simbolizira i kako je najčešće portretirana u filmskoj industriji - grešnica, prostitutka, Isusova ljubavnica, važna Isusova učenica, apostolica. Osim što je analizirala filmove u kojima se više ili manje javlja lik Marije Magdalene, Irena Sever Globan navodi i neke filmove u kojima ženski likovi veoma podsjećaju na biblijski lik Marije Magdalene. U više navrata naglašena je činjenica kako filmovi snažno nameću ideje, utječu na percepciju javnosti i formiraju mišljenje gledateljstva.

  Obje se autorice u studijama često pozivaju na feminističku teologiju i nude novija tumačenja o položaju žena u novozavjetnim tekstovima, ali i suvremenija viđenja o ulozi žena u kršćanskim zajednicama, pojašnjavaju društveni kontekst u kojemu su nastala određena književna ili filmska ostvarenja. Obje su studije obimne i istraživačkoga karaktera, svojevrsni poziv na daljnju raspravu o (ne)ispravnim i (ne)vjerodostojnim prikazima Marije Magdalene.
  
  © Miroslav Cmuk, FILMOVI.hr, 14. siječnja 2020.

Piše:

Miroslav
Cmuk