Priče o umjetnicima, njihovu stvaranju, kreativnim i egzistencijalnim krizama stare su koliko i film sam. Često su bile usmjerene na umjetničke figure u poodmaklim godinama ili na zalazu karijere koje se nostalgično prisjećaju boljih dana ili introspektivno poniru u sjećanja o vremenu koje je u nepovrat prošlo te životnim trenutcima koji su ih formirali. Od sličnih postavki kreće i Pedro Almodovar u filmu Tuga i slava (Dolor y gloria, 2019) koji je usredotočen na seciranje lika Salvadora Malloa (Antonio Banderas), španjolskog filmskog redatelja na kraju karijere, koji se odlučio povući iz javnog i umjetničkog života. Razlozi za spomenuti čin su višestruki. Muče ga brojni zdravstveni problemi: neki stvarni i konkretni, a drugi umišljeni i hipohondarski. Jedni i drugi onemogućuju mu da se sustavnije i ozbiljnije posveti kreativnom radu. Osim fizičkih boljki, proganjaju ga i one emocionalne i psihološke naravi, poput osamljenosti i činjenice da se još uvijek nije oporavio od smrti majke te ga anksioznim čini misao da nije bio dobar sin.
U središtu razmatranja nalazi se lik i njegovi životni problemi. Pritom naracija nije čvrsto organizirana nego je podosta labava, fragmentarna, tvorena od niza susreta Malloa s osobama iz njegove okoline. Time struktura izravno ocrtava protagonistovu egzistencijalnu situaciju jer osjeća da mu se kako život tako i tijelo te psiha dezintegriraju. Prvi je susret kontekstualizirajući te je slučajne naravi. Glumici Zulemi (Cecilia Roth) otkriva da se povukao iz javnosti te filmskoga svijeta, a ona predstavlja poveznicu s glumcem Albertom Crespom (Asier Etxeandria). S njim je prije trideset i dvije godine radio na filmu Sabor, nakon čega su se razišli odnosno posvađali zbog kreativnih nesuglasica. Posrijedi je stvarna aluzija na Almodovarov odnos s Antoniom Banderasom, s kojim redatelj također nije dugo surađivao, a za ovo ostvarenje glumac je dobio Zlatnu palmu na Filmskom festivalu u Cannesu. Galeriju likova i susreta upotpunjuje redateljeva asistentica Mercedses (Nora Navas) te bivši ljubavnik Federico (Leonardo Sbaraglia) koji se nakratko iz Argentine vraća u Madrid. Svi ti likovi ocrtavaju rastuću egzistencijalnu, fizičku i psihičku krizu s kojom se umjetnik suočava. Pritom se dio radnje otkriva i u analeptičkim narativnim sekvencama: protagonistovo odrastanje, odnos s majkom Jacintom (Penelope Cruz), preseljenje u selo s kućama kao pećinama, podučavanje radnika Eduarda (Cesar Vicente), školovanje za svećenika te u konačnici odnos s majkom (Julieta Serrano) neposredno prije njezine smrti.
Almodovar je ostao poznat po razvedenim i psihološki uvjerljivim, bogato osjenčanim portretima živopisnih protagonistica te njihovih proživljavanja. U Tuzi i slavi u središtu razmatranja je protagonist, očito i neskriveno Almodovarov alter-ego, jer između lika i redatelja postoji niz paralela i poveznica. Na taj način i sam autor introspektivno razmatra svoj život te stvaralačku putanju, a sudeći prema koncipiranju lika Malloa, posrijedi je nimalo laskav ili čak autoironičan portret. Auto-analitičko poniranje u svijet vlastite prošlosti te događaja koji su preodredili autorsku figuru, a pritom je bitan odnos majke i sina koji se često javlja u Almodovarovim djelima, isprepleten je s procesom stvaranja filma. Na taj se način sugerira da su život i film neodvojivi te podjednako utječu jedno na drugo. Na kraju se otkriva sa su analeptičke narativne sekvence koje se odvijaju šezdesetih godina prošloga stoljeća te uključuju Jacintu i maloga Salvadora zapravo prizori filma naslovljenoga Prva želja, koji Mallo snima nakon razrješenja zdravstvene, egzistencijalne i kreativne krize. Naslov upućuje na njegovu dječju simpatiju Eduarda, ali i prvobitni trenutak za spoznaju vlastitog identiteta i žudnji, pa djelo otvara pitanje početaka a završnica Tugu i slavu dovodi u metafilmsko okrilje.
Ponovno je evidentna redateljeva fascinacija žanrom melodrame, pa njezine konvencije čine okvir priče o Mallou. Zaokupljen je unutarnjim pejzažom protagonista, a vanjske okolnosti radnje kao i okruženje redovito zrcale unutarnja stanja. Lik se našao na životnoj prekretnici te ne zna kako i kuda dalje krenuti. Likovi koji se javljaju u njegovu životu dodatno ocrtavaju taj melodramatski element. Prvo je to kolega glumac s kojim je više desetljeća bio u svađi te naglašava konfliktne poslovne odnose. Potom je tu prisna relacija s asistenticom, koja ima funkciju pomagačice te je život podredila redatelju. Slijedi dolazak nekadašnjega ljubavnika koji sugerira trenutačnu emocionalnu prazninu. Posebno je bitan odnos s majkom, dok je otac mahom neprisutan, čime se naglašava njezina važnost u životu protagonista. Cijeli taj slijed osobnih preokupacija i poraza, introspekcija i analiza zaogrnut je velom lirizma i sentimentalnosti te je baštinjen iz melodrame. Navedeno nije samo evidentno u tematskom sloju te rasporedu likova, nego i u vizualnom te stilskom, napose u stiliziranom korištenju boja te kolorističkoj usklađenosti likova i njihova okruženja, što često odaje dojam artificijelnosti, imitacije i kiča. Pritom prevladava crvena boja – u rasponu od plakata staroga Mallova filma pa do namještaja u njegovu stanu.
Tuga i slava ponajviše duguje odličnoj glumačkoj kreaciji Antonija Banderasa, koja je središte i pokretač cijeloga filma. Vrlo sugestivno i odmjereno je dočarao umornog umjetnika koji više nema snage nastaviti dalje.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 10. prosinca 2019.
