Eksplicitan socijalni komentar
We Are The Wave (Wir sind die Welle), 2019., red. Jan Berger, Dennis Gansel, Peter Thorwarth
-
Njemački redatelj Dennis Gansel volio je u opusu problematizirati njemačku prošlost i njezino naslijeđe, pa se tako u Napoli iz 2004. godine dotaknuo nacističkog konteksta. Radnja djela smještena je u nacističku vojnu akademiju čija je svrha stvoriti vojnu i političku elitu kroz ucjepljivanje ideologema na kojima je Hitlerov režim počivao. Film je usredotočen na prijateljstvo dvaju mladića oprečnih društvenih i intelektualnih pozadina. Jedan je predstavljao borbeni tip radničkog porijekla, a drugi misleći tip elitnog porijekla. Kroz njihov odnos secirao se šovinziam i mačizam Hitlerova režima. Problematici se vratio s Die Welle (2008), temeljen na društvenom eksperimentu The Third Wave Rona Jonesa te romanu za mlade The Wave Todda Strassera (svojevrsnoj fikcionalnoj obradi spomenutog eksperimenta). Djelo prikazuje nadobudnog srednjoškolskog profesora koji u sklopu projektne nastave odluči osmisliti društveni eksperiment. Njegovi studenti smatraju da je u suvremenoj Njemačkoj nemoguće ponovno uspostaviti diktaturu, pa im odluči pokazati na koji način mase mogu biti zavedene i manipulirane. Za razliku od Napole koja se odvijala četrdesetih godina prošloga stoljeća za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, Die Welle se odigravao u suvremenosti te je nastojao pokazati zašto je bitno suočiti se s prošlošću te usvojiti određene pouke iz nje. U oba je ostvarenja Gansel bio preokupiran adolescentskom generacijom te njihovim proživljavanjima, a posrijedi su njegova ponajbolja ostvarenja.
Čini se da je autorova fascinacija Jonesovim i Strasserovim djelom mnogo kompleksnija i dublja, što pokazuje nova Netflixova serija iz njemačkoga govornoga područja, naslovljena Wir sind die Welle ili u engleskoj inačici We Are the Wave (2019). Djelo je nesumnjivo nastalo na valu uspjeha izvrsne i originalne serije Dark, koja je usmjerila pozornost na moguće kvalitetne serijalizirane produkcije u Njemačkoj. Jedan od trojice njezinih kreatora upravo je Dennis Gansel, a s obzirom na naslov, koji u pamćenje priziva njegovo ostvarenje iz 2008., ne iznenađuje činjenica što je serija također temeljena na romanu Todda Strassera. Doduše, posrijedi je tek slobodna adaptacija romana pa bi bolje bilo reći da je televizijsko djelo nadahnuto pojedinim aspektima i idejama književnog predloška. Primjerice, ne javlja se lik profesora povijesti koji je katalizator socijalnoga eksperimenta, a ne postoji niti konkretan eksperiment nego je izmješten kroz djelovanje skupine likova. Za razliku od Strasserova ostvarenja i Ganselova filma, srednjoškolcima u Netlixovoj produkciji više ne treba profesor da motivira njihovo djelovanje, pa sami odlučuju uzeti stvari u svoje ruke te se suprotstaviti ugnjetavajućem društvenom sustavu.We Are the Wave naoko je zanimljiva serija koja postavlja intrigantnu premisu te uvelike reagira na sociokulturnu situaciju u današnjoj Njemačkoj, napose u malim i provincijskim sredinama u kakvoj se priča odvija. Šestodijelna serija, koja graniči s konceptom miniserije zbog obima trajanja, no nema zatvorenu priču jedne sezone nego se sugerira mogućnost daljnjega razvoja i kontinuiteta, otvara se teaserom u kojem skupina adolescentskih likova, maskirana u poslugu, upada na politički skup kandidata za lokalnoga gradonačelnika. Iz naravi njegova govora i samoga nastupa nije teško zaključiti da pripada krajnje desnoj političkoj opciji. Protagonisti omame i otimaju fašista te sve do četvrte epizode ne znamo kakvo su mu veselje priredili. Radnja se potom vraća u prošlost da bi nam objasnila kako je nastala subverzivna srednjoškolska skupina Die Welle.
Serija postavlja cijelu ustaljenju mitologiju srednje škole te se poigrava učestalim klišejima, poznatima iz sličnih američkih narativa, samo s manje iritantnim i vještačkim likovima te promijenjenim geografskim i društveno-kulturnim kontekstom. U razred dolazi novi i zagonetni mladić Tristan Broch (Ludwig Simon), a bogatašica i pripadnica razredne elite Lea Herst (Louise Befort) dobiva zadatak da ga sprovede po školi, što će se pokazati kao začetak jednog divnog prijateljstva u kojem interaktiraju pripadnici različitih klasa i pozadina. Brocha odmah napadaju srednjoškolski nasilnici, no on im pokazuje gdje im je mjesto te uskoro staje na stranu marginaliziranih i potlačenih kao kakav srednjoškolski vitez koji se stvorio niotkuda: Libanonca Rahima (Mohamed Issa), koji je često meta rasno intoniranih napada, introvertirane Zazie (Michelle Barthel) i sporoga Hagena (Daniel Friedl). Petorka uskoro pokreće neformalnu skupinu Die Welle, koja se aktivistički odlučuje pozabaviti društvenim nepravdama i zlima, u rasponu od kapitalističkih gramzivaca, zagađivača prirode, proizvođača oružja, pronacističkih političara...
Scenaristički tim Jan Berger, Ipek Zübert, Kai Hafemeiste, Thorsten Wettcke i Christine Heinlein postavlja likove-tipove: zagonetni došljak i misteriozni pomagač, popularna i bogata djevojka, migrant, povučena djevojka i čudakinja, korpulentniji i sporiji mladić. Oni nude presjek adolescentske populacije te njihovih svakodnevnih problema. Naspram njih postavljeni su školski nasilnici. Između tih tipova razvijaju se različite inačice odnosa: ljubavni, prijateljski, zaštitnički, ljubomorni, ali se uspostavljaju i različite dinamike moći. Svaki od petorke ujedno ima i kompleksne obiteljske situacije, povezane sa širom društvenom problematikom, što u većini slučajeva pojačavaju osjećaj marginaliziranosti i nemoći. Iako je nesumnjivo podosta scenarista radilo na seriji, određeni šablonizam i predvidljivost, kao što vidimo, nisu uspjeli izbjeći. Karakterizacija nije pritom uvijek najspretnije izvedena pa neki likovi upadaju u karikaturalnost, poput Zazie i njezina nemotiviranog iskliznuća gotovo u aktivističku psihozu te ponešto nesustavnog portretiranja Tristana. Otkriće njegove prave motivacije u zadnjoj epizodi trebalo je biti iskorišteno kao neočekivani obrat u radnji, no ispalo je nategnuto te je promašilo bit. Posebice se problematičnim pokazuje oblikovanje lika frustriranoga detektiva koji je vrlo plošan i neintencionalno karikiran. Jedino što je ostalo od Jonasova i Strasserova utjecaja postojanje je dviju skupina politički oprečnih stavova. Prvu čine junaci koji su progresivnih društvenih pogleda, a drugu čine školski nasilnici koji su na strani lokalnog ogranka desničarske stranke koja prijeti Njemačku vratiti Nijemcima. Dijada je odveć šablonski postavljena, a druga skupina nezanimljivo okarakterizirana.Nešto od atmosfere serija je uspjela oblikovati dobro odabranim soundtrackom, posebice u prvim trima epizodama, dok je režija Ance Mirune Lăzărescu i Marka Monheima funkcionalna, no stilski cjelina nije osobito inventivna.
Unatoč scenarističkim nedostacima i fabularnim nezgrapnostima, ostvarenje problematizira niz poticajnih ideja na poprilično eksplicitan način, čega bi se ipak većina američkih televizijskih produkcija libila. Rast populističkih političkih strujanja i ekstremno desnih opcija obilježje je europske suvremenosti, pa niti Njemačka u formi AFD-a nije ostala imuna na spomenutu bolest. We Are the Wave izrazito je usmjerena na ismijavanje i kritiziranje takvih političara, njihovih sljedbenika i misli te izravno u tome vidi reinkarnaciju mračne nacističke prošlosti, čemu treba stati na kraj. Druga zla su gramzivi kapitalizam i ostali oblici iskorištavanja ljudi i prirode, a navedeno je najčešće u međusobnoj vezi. Serija sugerira da je na mladim naraštajima da se trgnu iz letargije te pokušaju promijeniti situaciju.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 27. studenog 2019.
