UZNEMIRUJUĆA DISTOPIJA

Margaret Atwood, Sluškinjina priča, Lumen, Zagreb, 2017.

• Poput modnih izričaja, televizijske serije ponovno su postale snažan i raširen trend; nerijetko možete čuti mlađe ljude (starosti od dvadeset i više godina) koji na pitanje „Što radiš u slobodno vrijeme?“ ležerno nude odgovore tipa „Gledam nekoliko televizijskih serija.“. Brojnima televizijske serije predstavljaju nadomjestak za čin čitanja, jer televizijski serijali poput književnog djela nude priču u nastavcima.

  Ipak, da gledanje televizijskih serija nije tek trendovski oblik zabave, pokazuju primjeri serija koje nisu samo zabavnog karaktera nego u sebi imaju jake političke poruke. Tako je serija The Boys, nastala po istoimenom stripu Garetha Ennisa, akcijska satira što u sebi sadrži obilje crnoga humora i političke nekorektnosti. Čim se spomene Ennis, za očekivati je da će u priči biti pregršt živopisnih psovki i nasilja. U seriji The Boys kritizira se površnost i medijsko mazanje očiju, idoliziranje superjunaka koji su daleko od savršenstva. U više se navrata direktno pokazuje kako iza svijeta superjunaka stoji jaka propaganda pomoću koje se manipulira javnošću, da je svijet superjunaka ogromna mašinerija, prilika za ostvarenje biznisa i snova.

  Snažna i izuzetno uznemirujuća priča čini televizijsku seriju Sluškinjina priča, nastalu po istoimenom romanu Margaret Atwood, prvotno objavljenom 1985. (iste je godine roman objavljen na hrvatskom jeziku), a teško se može posuditi u knjižnici jer je stalno vani (najnovije je hrvatsko izdanje 2017. godine objavila izdavačka kuća Lumen).

  Do sada su emitirane tri sezone (sveukupno 36 epizoda), a u pripremi je četvrta sezona (postoji i igrani film). Zahvaljujući televizijskoj seriji, koja je u prvoj sezoni dobrano pratila radnju književnog predloška, stvorio se veći interes za knjigom Margaret Atwood, stvaraju se nove rasprave i interpretacije romana, što malokoga ostavlja ravnodušnim. Roman završava tako da je Sluškinja uhvaćena u preljubu sa Zapovjednikom i vode ju u crni kombi koji je stigao po nju, a da Sluškinja ne zna kamo ju vode i što će se s njom kasnije dogoditi. Roman, dakle, ima otvoreni kraj, a tako završava posljednja epizoda prve sezone.

  
  
  U ostalim sezonama televizijske serije nudi se ostatak priče o Sluškinji i sudbini totalitarne države Gilead u kojoj gotovo sve žene nemaju pravo glasa. Margaret Atwood napisala je neveselu distopijsku priču (vesele i optimistične distopije teško se nađu); nakon što je čovječanstvo pogođeno neplodnošću, novoosnovana država Gilead vraća se tradiciji i konzervatizmu, radi na tome da se broj novorođenčadi poveća.

  Televizijsku seriju je, posebice u prvoj sezoni, krasila napeta i sumorna atmosfera prikladna za sadržaj priče. Naglasak je u velikoj mjeri stavljen na karakterizaciju likova. Za razliku od romana, u seriji se podrobnije objasnilo (uz brojnu upotrebu retrospekcije) kako je postupno došlo do osnivanja Gileada. Ženama su nametnute brojne zabrane – nije im bilo dopušteno raditi i podizati vlastiti novac s bankovnog računa (čime su postale ovisne o muškom rodu), a kasnije je došlo do novih, još brutalnijih restrikcija i podjela u društvu.

  
  
  Također, u televizijskoj seriji naglasak nije stavljen samo na neizvjesnu sudbinu Sluškinje Fredova (Elizabeth Moss). U romanu Sluškinje više nemaju svoja osobna imena nego ime dobivaju po Zapovjedniku – ako se Zapovjednik zove Fred, onda se Sluškinja odaziva na ime Fredova (po čemu ispada da je Sluškinja Fredovo vlasništvo). U seriji saznajemo koje je bilo njezino ime prije uspostave Gileada – June. Ujedno pratimo sudbinu drugih likova, kao što je buntovna Moira (najbolja prijateljica Sluškinje June/Fredova), podrobnije upoznajemo lik Serene Joy (Yvonne Strahovski), suprugu Freda Waterforda (Joseph Fiennes), ali upoznajemo i Lukea (O-T Fagbenie) - supruga Sluškinje June koji uspije pobjeći iz Gileada i pronaći spas u Kanadi, susjednoj državi koja se ne slaže s Gileadovom politikom. Serija, znači, nudi znatno širu verziju priče, radnja obuhvaća više likova.

  Razlike između knjige i televizijske serije nisu drastične, poanta priče je ista – plodne su žene podjarmljene i podčinjene moćnim muškarcima koji upravljaju Gileadom. Ženama nije dopušteno čitati - već je prva kazna za čitanje sakaćenje. Smaknuća sumnjivih i buntovnih pojedinaca koji se ne slažu s moralnim načelima Gileada svakodnevna su pojava, a žene koje su počinile veći prekršaj umiru u kolonijama od iscrpljenosti, izmučene teškim tjelesnim radom. I knjigu i televizijsku seriju krasi hiperbolizacija nasilja te izostajanje jeftine sentimentalnosti; brojni su protagonisti (i antagonisti) praktični i usmjereni na sebe i preživljavanje. Da bi Gilead opstao na životu i suzbio otpor, vlast se služi brutalnim metodama; povjerenje je rijetkost i međuljudski su odnosi narušeni, doušnici su svuda pa svatko mora paziti što govori. Serija je smještena u suvremeni kontekst – ne manjka lažnih vijesti, sve se informacije u Gileadu strogo kontroliraju, a internet i tehničke naprave (mobitel) smiju koristiti jedino muškarci.

  
  
  Bilo da se čita ili gleda na malim ekranima, Sluškinjina priča jeziva je i uvjerljiva priča o radikalnim društvenim (ne)prilikama koje se, reći će idealisti, nikako ne mogu dogoditi u civiliziranome društvu, svakako ne u 21. stoljeću jer su ljudi znatno tolerantniji i pametniji. Nemojmo smetnuti s uma činjenicu da Margaret Atwood radnju romana nije smjestila u daleku budućnosti i da se kojekakve radikalnosti odvijaju javno ili makar potajno, naročito u vremenima kada su ideološke podjele veoma izražene. Umjesto pitanja „Je li Sluškinjina priča moguća?“, valjalo bi postaviti protupitanje „U kojoj se mjeri već ostvaruje Sluškinjina priča?“

  Čovječanstvo nerijetko krasi ogromna doza naivnosti - ne vjeruju ljudi da bi se u njihovom susjedstvu ikada mogao dogoditi ratni kaos, uporno tvrde da su neugodne situacije plod mašte, a onda se iznenade kad priča s malih ekrana gotovo preko noći, diskretno i polako, postane njihova stvarnost.
  
  © Miroslav Cmuk, FILMOVI.hr, 27. studenog 2019.

Piše:

Miroslav
Cmuk