Zanimljiv igrano-dokumentarni hibrid

Tell Me Who I Am, 2019., red. Ed Perkins

• 
  
  Pomisao da se jednoga dana probudimo a da ne znamo tko smo, što smo proživjeli, tko su ljudi s kojima smo se socijalizirali neizmjerno je zastrašujuća te s razlogom izaziva anksioznosti. Pamćenje je jedan od temeljnih procesa na osnovi kojeg organiziramo našu životnu priču kao relativno stabilan kontinuitet događaja i ljudi koji su na nas utjecali te nas odredili. Ako se ne možemo sjetiti, tada ne možemo odgovoriti na pitanje „tko sam ja?”. Pamćenje je ujedno bitno jer na temelju njega organiziramo našu svakodnevnu egzistenciju pošto o njemu ovisi rješavanje brojnih situacija s kojima se susrećemo svakoga dana, a poznavanje prošlosti također je važno za naše usmjeravanje prema budućnosti. Stoga nenamjeran gubitak pamćenja utječe na raznolika područja našega života, pa ne čudi što su mu se redatelji neprestano tijekom filmske povijesti vraćali, napose u fikcionalnim formama poput igranoga ili televizijskoga filma ili pak televizijskih serija.

  Posrijedi je intrigantna problematika koju secira i dugometražni dokumentarac Tell Me Who I Am Eda Perkinsa, kojem je prethodio i bestseler istoga naslova, koji potpisuju Alex i Marcus Lewis zajedno s Joannom Hodgkin. U središtu razmatranja braća su blizanci – Alex i Marcus Lewis, koji trebaju otvoreno porazgovarati o sablastima prošlosti koje ih neprestano proganjaju, a s kojima se nisu uspjeli suočiti pa to namjeravaju učiniti u trećoj životnoj dobi. U adolescentskom razdoblju Alex je doživio prometnu nesreću te je neko vrijeme proveo u komi. Nakon što se probudio, ničega se nije sjećao iznim brata blizanca Marcusa. Po izlasku iz bolnice, lišen sjećanja i pamćenja, vratio se na roditeljsko imanje te nastavio živjeti okružen neobičnom obiteljskom klimom. Istodobno je Marcus odlučio konstruirati alternativnu priču o bratovoj i svojoj prošlosti kako bi ga poštedio traumatičnih zbivanja iz formativnih godina.

  Događaje naizmjence pripovijedaju braća u sjedećem položaju te prikazana u planovima lika s prigušenim osvjetljenjem. Okruženje i atmosfera djeluju intimno i privatno, gotovo nalik na povjeravanje. Cilj je toga nastojanje da se uhvate emocije te intenzitet traumatičnoga događaja koji su proživjeli na njihovih facijalnim ekspresijama te mimici i govoru tijela. Alex je redovito postavljen u plan blizu jer naslućuje o događajima prošlosti, no još uvijek je izvan njih pa je stoga malo udaljeniji od kamere za razliku od brata. Naspram njega, Marcus je neprestano smješten u krupni plan kako bi se što detaljnije u njegovim facijalnim ekspresijama te boji i tonalitetu glasa naznačile nijanse boli i ljutnje zbog onoga što je proživio.

  
  
  Film je građen kao triptih. Prvi segment posvećen je Alexu i njegovoj inačici priče u rasponu od buđenja iz kome do neobičnog otkrića o majci. Drugi segment iznesen je iz Marcusove perspektive u kojoj objašnjava zašto je i na koji način fabricirao priču o bratovoj i obiteljskoj prošlosti te na koji je način stvaranje alternative osobne povijesti pomoglo njemu samome. Marcus funkcionira kao svojevrsni demijurg koji čini reinvenciju bratovljeva života i identiteta, tako da u nedostatku Alexova sjećanja slaže novu, bolju priču. Smatra da je takva fabrikacija opravdana ako se nekoga želi poštedjeti prevelike boli i patnje, iako shvaća da je njegovo ponašanje također rezultat činjenice da se niti sam nije uspio sasvim suočiti s prošlošću. Završni dio sučeljava braću postavljajući ih za stol – jednoga naspram drugoga, kako bi otvoreno porazgovarali o tajnama koje ih proganjaju, neizrečenim stvarima koje nesumnjivo utječu na njihove egzistencije i  međusoban odnos. I u toj situaciji Marcus ne može pred bratom verbalizirati traumu, nego se to čini posredno. Tell Me Who I Am zaista na trenutak nalikuje na psihoterapiju dvoje subjekata koji polaganim tempom pred kamerom odbacuju slojeve obrambenih mehanizama, pokušavajući narativizirati traumu ne bi li se mogli uhvatiti ukoštac s njom. Pritom je Perkinsov pristup podosta sužen jer braća naglasak stavljaju na odnos s majkom, iako gledatelj saznaje da je priča bila mnogo kompleksnija i razvedenija.

  
  
  Redatelj stvara hibrid igranog i dokumentarnog filma. Nastoji da mu cjelina djeluje vrlo intimistički pa je cijeli dokumentarac isključivo usredotočen na braću, koji su jedini govornici u djelu. Posrijedi je subjektivno razmatranje prošlosti te način na koji su nas protekli događaji oblikovali. Pritom bitnu ulogu imaju fotografije, koje ovdje nisu iskorištene kao memorijski okidači, nego kao sredstvo konstruiranja priče: dokazi da se nešto dogodilo kako se dogodilo te pokazuju na koji je način konstruiranjem priče moguće manipulirati. Kako je slučaj osobna konfrontacija braće s traumama prošlosti, ostali govornici nisu bili potrebni. Perkins se zato, u nastojanju da evocira prošlost protagonista, prikriveno koristi igranofilmskim materijalom, osobito za pojedine aspekte prošlosti. Pritom je velika pažnja posvećena vizualnom segmentu ostvarenja, pa fotografija Patricka Smitha i Erika Wilsona cjelini daje lirski štih. Često prevladavaju plavi tonovi i tmurno ozračje koje je u skladu s provincijskim predjelom gdje su protagonisti odrasli, ali i obiteljskim tajnama. Kuća sa zabranjenim dijelovima, koji sugeriraju neizrečeno, gotovo je prikazana u maniri gotičkoga.
  
  © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 7. studeni 2019.

Piše:

Dejan
Durić