PRILOG HITCHCOCKOLOGIJI

Mario Vrbančić, Senka Božić-Vrbančić, Hitchcockijanski pogled, Jesenski i Turk, Zagreb, 2017.

• Premda je prošlo gotovo četrdeset godina od smrti redatelja Alfreda Hitchcocka (1899-1980), zanimanje za njegova djela nije splasnulo. I starije i novije generacije gledatelja ne osporavaju Hitchcocku talentiranost, ne oduzimaju mu titulu „majstora suspensa“. O njegovoj literarnoj karijeri daleko manje se govori, što ne znači da su njegove knjige bile manje vrijedna djela, nego da se manje čitaju. Hitchcock je još uvijek predmet filmoloških rasprava, o njemu se pišu članci i objavljuju knjige, a jedna od njih je Hitchcockijanski pogled (Jesenski i Turk, 2017) Marija Vrbančića i Senke Božić-Vrbančić.

  Potrajalo bi kada bi se krenulo u nabrajanje Hitchcockovih filmskih ostvarenja pomoću kojih se nepovratno upisao u povijest umjetnosti. Naslovi Uže (Rope, 1948), Prozor u dvorište (Rear Window, 1954), Vrtoglavica (Vertigo, 1958), Psiho (Psycho, 1960), Ptice (The Birds, 1963) i Marnie (Marnie, 1964) tek su djelić bogate filmografije iz koje se može razabrati u kojoj je mjeri Hitchcock bio vrstan stvaratelj. Isti se filmovi često spominju u knjizi Hitchcockijanski pogled u kojoj se autori bave određenim elementima koji su snažno prisutni u Hitchcockovim filmovima i imaju ključnu ulogu kada se pomnije krene u zahtjevan proces analize sadržaja.

  
  
  Koju ulogu ima MacGuffin, neobični i tajanstveni objekt što se pojavljuje u Hitchcockovim filmovima koji redovno u sebi imaju zagonetku, scenu ubojstva što nije posve prikazano? U kakvom su odnosu film i kazalište te koliko je prisutan efekt teatralnosti u Hitchcockovim pričama? Koliko se Hitchcock koristio glazbom i kakav je utjecaj glazba trebala imati na gledatelja? Koja je uloga akuzmatičnoga glasa? Postoje li motivi koji se često namjerno ponavljaju u Hitchcockovim filmovima? To su tek neka pitanja na koja autori nude iscrpne odgovore što su potkrijepljeni proučenom literaturom.

  Spominje se Hitchcockov diskutabilan tretman ženskih likova, zašto se loše odnosio prema glumicama. Predlažu se nova čitanja/gledanja te feminističke interpretacije koje nisu bile odveć oduševljene Hitchcockovim radovima. Autori spominju Lauru Mulvey i njezin esej Vizualno zadovoljstvo i narativni film: „Mulvey navodi kako Hitchcock nikada nije krio svoj iznimni interes za voajerizam i perverznost. Njegova vješta manipulacija karakterima, pričom i pozicijom kamere često navodi filmsku publiku da se identificira s dominantnim muškim pogledom, te da iz te pozicije voajeristički uživa u prizorima na filmskom platnu.“ (80.)

  Autori spominju kako i koliko je Hitchcock utjecao na nove generacije, navode primjere prebacivanja Hitchcockovih filmova u druge medije – švedski umjetnik Palle Torsson koristio je scene iz Psiha za svoj projekt Evil Interiors: Psycho, a Douglas Gordon napravio je usporenu verziju trilera Psiho koji traje čitav dan - 24 Hours Psycho (1993). Hitchcockov značaj i kvalitetu nije osporavao ni Jean-Luc Godard (1930), spominjući kolegu redatelja u pohvalnom tonu i davši mu značajan prostor u svom obimnom projektu Filmske priče.

  Alfred Hitchcock još uvijek je intrigantan autor čija djela, koja se ne mogu uvijek jednoznačno klasificirati i posve pročitati na prvu, zaokupljaju filmologe i filmofile (ova knjiga najbolji je dokaz tome!). Nije Hitchcock izgubio na reputaciji, dok mu djela nisu izgubila na svježini. Među upućenima još prevladava pozitivna percepcija, nad njegovim se filmovima podjednako možemo skanjivati, uznemiravati ili oduševljavati. Naslov Hitchcockijanski pogled koristan je doprinos hitchcockologiji, pomoću nje možemo preispitati Hitchcockovu reputaciju majstora trilera, pomaže u procesu sagledavanja njegovih filmskih genijalnosti iz drugoga kuta, čini da lakše uočavamo skrivene detalje kojima se inače pridaje dovoljno pažnje, a imaju bitnu ulogu.

  
  
  Nakon što se pročita Hitchcockijanski pogled, drugačije promatramo način na koji je kamera snimila određenu scenu, zapitamo se koja je uloga pružena gledatelju (ali i onome koji je scenu snimio). Lakše uviđamo dublje značenjske slojeve koje u sebi ima iskorištena glazba, prepoznajemo elemente kazališta i naposljetku, dobivamo niz novih potvrda o Hitchcockovom majstorstvu…

  Za sve ljubitelje Hitchcocka i one koji će to tek postati.
  
  © Miroslav Cmuk, FILMOVI.hr, 31. listopada 2019.

Piše:

Miroslav
Cmuk