Unikatan i nadžanrovski naslov
Granica (Gräns), 2018., red. Ali Abbasi
-
Mnogi su potentni aspekti, kao i faktori konekcije, postojećeg tradicijskog očuvanja arhetipskog folklornog i njegove naknadne preoblikovane, umješno ili promašeno izdvojene, transformirane, reinterpretirane manifestacije u (pop)kulturalnom. Od spretnog zamjenjivanja i atribuiranja određenih aspekata drevnih duhova prirode svecima, degradiranja božanstava u demone, kao i smještanje svetkovina koje slave smjenu ritma godišnjih doba u aproksimativne kršćanske blagdane, do danas se isti trend nastavio i u spomenutoj popkulturalnoj domeni (najočitiji primjer, bez zalaženja dublje, sladunjave su i posvemašnje odnarođene Disneyeve prezentacije čarobnih bića), čime se nesporno gube izvornije verzije te posljedično, smisao. Tako su i mitski nordijski divovi (kolosi, orijaši, gorostasi) - trolovi ili jötnari (nedavno tematizirani i u indieju Ritual Davida Brucknera iz 2017.) dobili začudan no smislen novi život u Abbasijevoj Granici (redateljev prvijenac, horor drama Shelley iz 2016. također je zanimljiv no nažalost naslov neispunjenih potencijala), čiji scenarij prema vlastitoj kratkoj priči potpisuje John Ajvide Lindqvist, autor kultnog naslova Neka uđe onaj pravi.
Ovi nezgrapni, nesklapni i nakazni stanovnici brdovitih divljina nisu strani dječjim ekranizacijama (Totoro, Shrek, Moomini) i književnosti (Tambar, Hobit), poglavito su prepoznatljivi u ilustracijama Johna Bauera, a u suvremenosti oživljeni real-size skulpturama reciklažnog aktivista Thomasa Damba. Ipak, istinska liminalnost njihove prirode (koja ih je vremenom evoluirala u simbole zla i gluposti), sirovost na granici animalnog i ljudskog, racija i neukroćenih poriva, nijansirano je prikazana u ovom malom nagrađivanom filmu vrsnih interpretacija (Eva Melander, Eero Milonoff) i dojmljive protetike, koji jednakopravno tretira folklorno ne-(izvan)realno sa stvarnosnim, blendajući ih u umješnoj koegzistenciji, svojevrsnom miksu Browningovih Nakaza i tradicijske skandinavske estetike mračne naturalnosti, kreirajući nezaboravan supstrat remistificiranog izvanljudskog. Stoga je njegova junakinja punokrvan lik čije fantastično porijeklo divke (jötunn) služi kao puka alegorija psihičkog oslobađanja - osvješćivanjem stanja vlastite društvene pripitomljenosti – naučene normalizacije abnormalnog i zapuštanja instinktivne prirode, koja iz svojevrsne neuroze izoliranosti i življenja simboličkim životom abruptivno ulazi u fazu inkubacije internalnog animalnog, finalno se purificirajući puštanjem i obnavljanjem istog u svoj njegovoj ljepoti.
Ujedno je riječ i o šire artikuliranoj alegoriji na suvremene hot-teme - socio-političku migrantsku krizu, normativne standarde ljepote i ambigvitetnost spolnosti, no uvijek i u srži na ljudsku manu netrpeljivosti prema različitom i marginaliziranom. (Vrlo je domišljato integriran subplot o podmečadi – slabašnoj degenerativnoj djeci-elementalima koju trolovi podmeću ljudima kradući im pritom vlastitu, u formi neoplođenih jaja hisita – a što također povijesno, u legendama o changelingu, ima svoju mračnu stranu mahom vezanu uz raznorazne simptome poremećaja u spektru od rascijepa kralježnice do regresivnog autizma.) Ipak, najveći je uspjeh filma u činjenici da je unatoč rizičnom odabiru teme te kroz izvedbu same maske izbjegnuta ridikuloznost prezentiranog, kao i opasnost od otkliznuća u karikaturalno (doduše, norveški Lovac na trolove /Trolljegeren, 2010/ Andréa Øvredala kao razmjerno zanimljiv naslov na tragu Blair Witch Projecta, također se bavi trolovima, ali kroz posvemašnje drugačiji, mockumentary pristup). Suprotno, Abbasi donosi subverzivan, svakako ekscentričan i nepredvidiv, katarzičan i inteligentan, beskompromisan i nekonvencionalan, unikatan i nadžanrovski naslov, koji je prije svega snažna, antologijska ljubavna priča.© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 24. listopada 2019.
