Snažan erotski prosede

Posljednji dani ljeta, 2019., red. Damir Radić

• 
  
  Što je to eros? Kakva se to neizmjerna sila krije iza ovog pogonskog toponima cjelokupna života sàma? Eros, erotika, erotofilija, erotomanija… fenomeni su, koliko teški u najspekulativnijim filozofskim raspravama, toliko i neizbježni u površnijem no mnogo propulzivnijem medijskom diskursu. No, ustvari, radi se o – ljubavi. Osim antičkih termina agape (s obzirom na bezuvjetnu čovjekovu ljubav božanskih dosega), philia (ljubav kao prijateljstvo među jednakima), eros je vezan uz tjelesnu, spolnu ljubav. No, Ἔρως je od antike bio vezivan i uz svaki ljudski duhovni nagon, pa i filozofijsko-umjetnički.

  Damir Radić, hvaljeni ovdašnji književnik/poet i slobodni umjetnik, već je dugi niz godina i autor, također nagrađivanih, kratkih filmskih formi. No, čini mi se, najviše je erosa dosad ulagao u svoje filmske kritike koje iznimno cijenim. Ipak, razumljivo za svaki umjetnički duh liberalne orijentacije (što Radić primarno jest), želja mu je bila okušati se i u dugometražnom igranom filmu. Ove je godine to i uspio. Njegov takovrsni prvijenac Posljednji dani ljeta (2019) premijeru je imao na ovogodišnjem svibanjskom Subversive film-festivalu. Priliku prikazivanja u kinu imao je i u posebnom programu ovogodišnje Pule, a treće ukazanje doživio je u možda najprimjerenijem ambijentu. Naime, u intimnu okruženju Močvare, uspio ga je pogledati i autor ovih redaka. Posljednji dani ljeta eponimna su, nostalgična posveta nekim prošlim ljetnim ljubavima i uzbuđenjima što ih ove donose. Nostalgična? Da, dodao bih i melankolična, s obzirom na samu ideju koja stoji iza filma.

  Dvije protagonistice filma izranjaju kao njegovi nosivi karakteri ispod pomalo šokantne uvodne sekvence za uobičajeno iskustvo kino-gledatelja. In medias res, suočujemo se sa žestokom scenom seksa dvije djevojke. Ubrzo spoznajemo da se radi o snimljenom erotsko-porno sadržaju na digitalnoj teksturi laptopa. Ovaj, pak, gadget koristi voajer (Ivica Gunjača) čije se lice ocrtava kao odbljesak na spomenutoj teksturi. (I da, radi se o masturbaciji…) Ovaj pomalo šok-ulazak više neće biti kontroverzan ukoliko znamo autorsku poetiku Damira Radića. Njegov roman Lijepi i prokleti (2007.) paradigmatski je za ovu autorsku licentia poeticu. Radićeva sklonost erotskim motivima, također, dijelom je i njegova dosadašnjeg, alternativno-eksperimentalnog filmskog iskaza. Ipak, pravi je test za nju ipak bilo snimanje medijski atraktivnijeg, dugometražna igranog filma. I kakvi su rezultati? Je li film barem donekle ispunio očekivanja onih koji (pre)poznaju (pa i cijene) Radićevu poetiku? Koliko je film provokativan, eksplicitan… erotičan? 

  
  
  Preliminarno, rekao bih da se radi o solidnom, no ne i sasvim uspjelom kino-debiju. Najbolja je strana filma njegova vizualnost. Vizualnost? Pa to bi trebalo biti inherentno svojstvo samog umjetničkog medija, zar ne? Ipak, u ovome slučaju radi se – i sam će se autor tako odrediti prema svome uratku, o filmu-slici. Naime, sama slikovnost, proizlazeća iz njegove kino-fotografije (Antonio Pozojević), dominira nad narativno-dijaloškim momentima Posljednjih dana ljeta. Kroz film nailazimo na mnoštvo likovno-estetski poetiziranih prizora. Može se reći da odabrani ambijent (imanje u istarskom mjestu Peroj) umnogome oblikuje strukturu filmskog doživljaja. Toliko često umjetnički prizivani posljednji dani ljeta – rujansko toplo ali odlazeće sunce, igra njegova svjetla s tamnim površinama šume, ali i tamnim erotičko-tanatičkim namjerama voajera, čine osebujnu spomenutu vizualnost.  Međutim, kako ne bismo bili u zabludi glede iste, ne radi se o nekom pictorial turnu digitalne provenijencije. U igri je suptilno, analogno razmišljanje o umjetničkoj komponenti filmske slike. Motiv camerae obscurae kao bilježitelja ljepote okoline, ali i voajerskog erotskog (produženog!) foto-aparata kao maskulinog uljeza u lezbijsku ljubav, autorski je razrađen u sjetnom, no opet snažno erotski organiziranom prosedeu. 

  
  
  Antonija (Šitum) i Tanja (Kordić) dvije su cure predane ljepoti svoje veze, no čini se kako između njih slabi kemija erosa. Strast blijedi poput ljeta, u njegovim posljednjim danima. Montažno poprilično isprekidana naracija (iskusnog Damira Čučića) ipak naslućuje da se traži uzbuđenje koje bi narušilo već pomalo monotone rituale dviju cura prije rujanskog rastanka. Muškarac će biti ugrožavajućim za njihovu ljubav. Ali… opet, čini se da razočarana (od Antonije iznevjerena?) Tanja jedva čeka stupiti u seksualni kontakt s njime. Ona je biseksualka kojoj odnos s muškarcem budi pomalo izgubljenu strast. Antonija ga, pak, odbija… No na samome kraju, kroz ispremiješane vremenske razine naracije kino-pripovijesti, ne znamo kako cijela priča Posljednjih dana ljeta završava. (Motiv razbijena srca od kamena, a kojeg Tanja neuspjelo lijepi, naznaka je teško povrative izvorne strasti između dviju cura).

  Osobno, imao sam problem u praćenju motivacijskih agensa filma. Muškarčev lik voajera kao da u sebi nosi neku teško objašnjivu patologiju. Nakon što, možda, očekujemo da će erotska avantura biti tek voajerska, on pokušava kod obje cure. Njegova je tuga (rastrojenost?) poprilično nemušto (jezično nerazumljivo) iskazana recitacijom kineske pjesme, kao i bauljanjem pulskom obalom (uz propadajući Uljanik). Je li dotični muškarac nekog izgubio? Nosi li neku duboku traumu? Zašto pokušava kod obje cure? Je li za protagonista – pa tako, na neki način i za autora – seks, zapravo, predatorski čin? Skučeni scenaristički predložak pomalo guši neke potencijale priče koja bi film učinila prijemčivijim, pa i blagonaklonijem gledatelju. (Takvim se i sam smatram, s obzirom na bliskije mi Radićeve poetske afinitete iskazane u dosad najuspjelijem mu filmu slične motivike, Mima i Marta /2012./)

  Vratit ću se, na početku napisa spominjanom, erosu. Kakav je taj eros u Posljednjim danima ljeta? Je li Radićev film erotofilski ili erotomanski? (A kakvim se nadaje kroz poetiku, recimo, Lordana Zafranovića.) Zasigurno, mnogo je bliži upravo Zafranovićevu Ujedu anđela (1984.) negoli neskromnoj analogiji (bliskosti?) koju je autor u razgovoru prije projekcije uspostavio s Mimičinim remekdjelom YU i HR-modernizma Kaja ubit ću te (1967.). (Tako, prilikom vođenja ljubavi s Tanjom, Gunjačin izraz lica prije iskazuje neku zafranovićevski mračnu muku i napor negoli erotsko zadovoljstvo!)  

  Piscu ovih redaka film se svidio svojom poetskom ambijentalnošću. U drugim aspektima, međutim, zamjeram mu motivacijske i dijegetske propuste. Jer, ipak se – i po Radićevim riječima – trebalo raditi o, primarno, narativnom filmu. No, montažni diskontinuiteti i fabulativni skokovi čine njegovu priču, ne samo (u intenciji) nelinearnom nego (u izvedbi) poprilično nejasnom, zbrkanom. Donekle amaterska glumačka izvedba i nije najveći problem Posljednjih dana ljeta. (Recimo, preglumljivanje tuge, s razmazanim Tanjinim licem, ali i Ivičinim grimasama /boli?/). Ponajprije, problem su dugi kadrovi-sekvence. Zamorni su, a iz njih se ne iščitava nikakva dublja logika fabularne cjeline. (Jasno je, ali vrlo plošno naznačen voajerizam.) Najveći je nesrazmjer između poetske namjere i (slabo uvjerljiva, predatorskog) erosa filma. Ne… film mi nije izgledao erotski provokativnim, a simpa-osmjesi protagonistica i međusobna nježnost nikako ne stoje u ravnoteži s eksplicitnom, predugom scenom seksa.

  
  
  Radićev dugometražni prvijenac umjereno je hrabar kino-debi. Dramaturški, pak, pomalo plošan i zbrkan, a izvedbeno nedorečen. Unatoč nabrojanom, radi se o raritetnom i vrlo dobrodošlu malom art-filmu HR-nezavisne, alter-produkcije.

  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 24. rujna 2019.

   

Piše:

Marijan
Krivak