Neispunjena očekivanja

General, 2019., red. Antun Vrdoljak

• 
  
  Kada se dugoiščekivani biografsko-ratni film General scenarista i redatelja Antuna Vrdoljaka o heroju Domovinskoga rata Anti Gotovini pojavio na ovogodišnjem Pula film festivalu, po kritičarskim je reakcijama bilo sasvim bjelodano da je posrijedi ostvarenje kvalitetom daleko od izvrsnoga. No kako je General ubrzo krenuo i u kino-distribuciju, jasno je i da mu je gledanost izrazito iznad prosjeka gledanosti domaćih filmova. Pritom ne zaboravljamo da je posrijedi i djelo čiji je proračun pozamašan, kao ni da se očekuje i televizijska serija čije bi prikazivanje na HRT-u trebalo uskoro početi. Ako se pritom prisjetimo da je žanr ratnoga filma ponajviše izložen uplivu državnih ideologija, ne treba nas čuditi ni manji niz površnih reakcija koji kritičarske osvrte o Generalu razmatraju kroz nacionalni predznak, zanemarujući činjenicu da se filmska recenzija prije svega temelji na raščlambi vrijednosti cjeline ostvarenja i njegovih sastavnica a ne na političkim ili nacionalnim prosudbama.
  
  
  
  Narativni okvir ovoga filma su dokumentarne snimke uhićenja i suđenja generalu Anti Gotovini na samom početku i njegova oslobađanja na svršetku. Između tih segmenata Vrdoljak u djelu trajanja više od dva i pol sata nastoji zbiti događaje od rane mladosti, preko mladenačkoga odlaska iz Hrvatske, sudjelovanja u Legiji stranaca i boravka u Južnoj Americi te povratka u Hrvatsku početkom Domovinskoga rata, njegov tijek, pa sve do vojno- redarstvene akcije Oluja početkom kolovoza 1995. godine. Ujedno, dobrodošao je podatak da je Antun Vrdoljak kao autor filma i sam uočio nedostatak razmjera filmske cjeline Generala prigodom prikazivanja na Pula film festivalu, pa je kino-verzija desetak ili nešto više minuta kraća, sažetija, neke su preduge scene skraćene a dodani su i podatci o ratištima na kojima se zbivanja odvijaju, odnosno preciznija je kronologija Domovinskoga rata. Ipak, ostaje niz problema s kojima se gledatelj suočava.
  
  
  
  Prije svega tu je pristup središnjem liku, nalik hagiografiji, pa je Antun Gotovina junak bez mane i straha, koji istina nosi krivnju zbog stradanja majke dok je bio dječak, a taj motiv krivnje, uz kontekst pamćenja, ostaje i bitnim lajtmotivom čitavoga filma. Drugi bitan problem su bijelo-crne podjele u kojima su zamalo svi Hrvati redom bez većih pogrešaka, a svi pripadnici srpskih vojnih postrojbi negativci. Takvim postavkama ne pomaže puno ni činjenica da Vrdoljak u dijalozima prečesto provlači vlastite stavove i ideje, pa nam se čini da likovi ne govore kao punopravni karakteri i pathos postaje patetičnim. Ako se Antun Vrdoljak kao scenarist Generala ne pokazuje sasvim učinkovitim, vrlo brzo postaje razvidno da ni kao redatelj nije u potpunosti svrhovit ni dinamičan. Primjerice, segment sudjelovanja u Legiji stranaca je prešturo elaboriran, južnoamerički segment nastoji dosegnuti okus klasičnoga Hollywooda, ali postaje poput kakve meksičke tele-novele. U Domovinskom ratu pak ni ratne sekvence ne dosežu nužno potrebnu spektakularnost, zadivljujuće hrvatsko prirodno zaleđe ne nosi dramaturšku ulogu, dramske scene su ponekad prestatično režirane itd.

  
  
  U takvim postavkama ne čudi da ni vrstan glumački postav ne može u potpunosti ostvariti dojmljivost za hrvatsku povijest važnih likova, sasvim sigurno i zbog njihove nedostatne karakterizacije. Razmatrajući redateljsku karijeru Antuna Vrdoljaka, važnost Domovinskoga rata i ulogu generala Ante Gotovine u novijoj hrvatskoj povijesti, ostaje jasno da film General nažalost nije to što je htio, mogao ili čak trebao biti, a potpisniku se ovih redova čini da bi, izuzmemo li dokumentarni okvir, da je nastao prije dvadesetak godina bio znatno učinkovitiji i bolji nego što je ove, 2019. godine.
  
  © Tomislav Čegir, FILMOVI.hr, 24. rujna 2019.

Piše:

Tomislav
Čegir