Kultovi, sekte, komune, kao najnoviji fenomen / preokupacija među filmašima
(primjerice Colonia (2015) Floriana Gallenbergera, Apostle (2018) Garetha Evansa ili
The Ritual (2017) Davida Brucknera), iznjedrili su u posljednjih nekoliko godina dva
vrlo solidna naslova – unikatan indie koji poprilično originalno barata motivom
vremenskih petlji The Endless (2017) Justina Bensona i Aarona Moorheada te
suptilnu sporogoreću parabolu o misterioznom stigmati Good Favour (2017) Rebecce
Daly. U istu filmsku skupinu mogla bi se, u širem smislu, ubrojiti i 3 vrsna horora o
vještičarenju – senzacionalna devijantna Majka (Mother!, 2017) Darrena Aronofskog,
dojmljiva malevolentna Suspiria (2018) Luce Guadagnina odnosno Asterov prvijenac
Naslijeđeno zlo (Hereditary, 2018) (a trend se, čini se, nastavlja i dalje s Once Upon
a Time in Hollywood Quentina Tarantina, 2019). Midsommar ili midsummer kao
drevna agrikulturalna proslava ljetnog solsticija, koji se – kako mu ime govori
dešavao točno u sredini ljeta na najduži dan u godini (jer se početkom ljeta i nove
godine općenito smatrao Beltane odnosno 1. svibanj a njegov kraj Lammas 1.
kolovoza), u folkloru je znana i kao mali sabat Litha odnosno Ivanjska noć (Kupala), a
jedna je od običajnih ritualnih divinacija suncu te posljedično fertilitetu i svjetlosti.
Obredi kao dio prakse neopoganskih rodnovjernih zajednica preživljavaju i danas;
kod nordijaca primjerice u modernom odinističkom Ásatrú pokretu, te kao amalgam
primitivnih povijesnih politeističkih ceremonija (drevnog ättestupa rituala bacanja s
litice, prinosa ljudskih žrtvi, vikinških torturnih sakaćenja krvavog orla, crne ljubavne
magije) i autorove indirektne izmišljajne rekonceptualizirajuće invencije istih obreda
(no još uvijek sa stereotipiziranjem, čak demoniziranjem kulturalnih tropa poput
runskog futhark pisma ili čuvenih hälsinglandskih ruralnih murala ili arijevskih
supremacijskih implikacija, primjerice), donose potencijalno uvredljiv (pogotovo uzme
li se u obzir činjenica da je odinizam najbrže rastuća novovjeka skandinavska religija)
no svakako uvijek fascinantan prikaz dugodnevnice u neprekidnom sjevernjačkom
danu, bez noći, kreirajući krajnje nelagodan, duboko uznemirujuć dnevni horor (kakav
je, nedavno, bio i Podnevkinja (Polednice, 2016) Jiříja Sádeka.
Punokrvna i evokativna poganska bukoličko-pastoralna ekstravaganca očuđenja stvarnosnog (kroz fascinantnu fotografiju Pawela Pogorzelskog i produkcijski dizajn Henrika Svenssona), Midsommar bremenit je značenjima kroz proliferantno vizualno – vibrantnu koloritnost supostavljenu prediktamentnim muralnim slikarijama, ispranima od trajne tormentne vrućine i svjetla, te dualnost psihologijskog (junakinje) i antropologijskog (muški dio), oba spoznata kroz etnologijsko, a ishod je zapravo potpuno čitljiv iz brojnih hintova koje redatelj upućuje ne samo preko rečenih sugestivnih zidnih slika (autora Ragnara Perssona) nego i reprodukcija u junakinjinom stanu (ikonografska Bauerova
ilustracija iz 1912. - Stackars lilla Basse!) odnosno samih značenja runa, vezenih na
florealnim nošnjama (počesto i u svom ominoznom, obrnutom značenju, dakle
postavljenih naopako – raido kao poziv na transformaciju, berkana kao medvjeđa
regeneracijska runa, ansuz kao iznenadna spoznaja ili preokret, ljubavna runa wunjo,
kenaz vezan uz vatru i plamen) ili arhitekturalno postavljenih u prostor (stol složen u
formu othile kao rune predaka i naslijeđa, primjerice).
Sam Aster svoju filmsku filozofiju naziva egzistencijalnim hororom, a iako se ovaj slojeviti film može iščitati na više načina (individualna borba s tormentnom iščašenom psihom, nošenje s intenzivnim latentnim neurozama poput depresije ili bijesa, rasap muško-ženskih odnosa, supostavljanje smrtnosti i duhovnog, čežnja za obitelji koja se kao utočište može pronaći i izvan one vlastite biološke) u svakom je slučaju natopljen fatumskim – životnim kotačem kao žrvnjem iz kojeg nema bijega, pa se tako i sudbine junaka čine ujedno neumoljivima i neminovnima, bez nasilnog kalemljenja; sve vodi ka
neizbježnom predestiniranom finalu, svojevrsnom jungovskom unus mundus, po
kojem život nije nasumičan niz zbivanja nego izraz dubljeg reda s tendencijom
duhovnog osvješćivanja. Riječ je o izuzetno izazovnom i dojmljivom, unikatnom i
nezaboravnom, provokativno intelektualnom naslovu, pravoj žanrovskoj senzaciji
beskompromisnog suvremenog horor-redatelja, metodičnog i besprijekornog pristupa
te nepoljuljane vizije, koji međutim svojom nekonvencionalnom art-meditativnošću
nije za tipičnu, nasumičnu, nezrelu multipleks-publiku kakvu pak trash-prijevodom
naslova (Festival straha) priziva i za kojeg je šteta da nije bolje tajmiran i u
distribuciju pušten na ljetnu ravnodnevnicu.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 15. rujna 2019.
