Zvjezdana usamljenost

Charles Casillo, Javni i tajni život Marilyn Monroe, Profil, Zagreb, 2019.

• Koja je plavuša bila zamamnija i oko koje bi se muškarci prije počupali – Brigitte Bardot (1934.) ili Norma Jeane Mortenson (1926-1962.), poznatija kao Marilyn Monroe? Teško da bi se gledateljstvo moglo usuglasiti po tom pitanju. Razilaženja su nužna, jer objema je dana božanska vanjština. Ujedno su obje, i Brigitte i Marilyn, pobile predrasudu o ograničenim plavušama, pokazavši da im nije dana samo vanjska ljepota nego da su više od ljepotica.

  Biografska knjiga Javni i tajni život Marilyn Monroe (Profil, 2019.), koju potpisuje Charles Casillo, nudi pregršt informacija o američkoj glumačkoj divi koja je u mnogočemu bila podvojena. Casillo je podijelio knjigu na tri dijela – u prvom dijelu objašnjava glumičino obiteljsko stablo, opisuje mučan proces odrastanja i početke u filmskoj industriji; u drugom dijelu naglasak je stavljen na glumičin filmski opus od 1950-ih do početka 1960-ih, dok je u trećem dijelu najviše pažnje posvećeno glumičinim posljednjim godinama, koje su potresale osobne krize uzrokovane preljubima, alkoholom i tabletama. Drugi dio knjige filmolozima bi trebao biti najzanimljiviji; tamo se podrobnije opisuje kakva je Marilyn bila tijekom snimanja te s kakvim se poteškoćama suočila tijekom karijere.

  Casillova knjiga čitatelju nudi dublje viđenje glamurozne glumice koja je istodobno bila krhka i jaka na autentičan način. Objašnjava glumičine unutarnje osobine o kojima je tada javnost malo znala, razlaže traume čije je posljedice glumica vukla za sobom kroz čitav život. Živjela je u nesređenim uvjetima, odmalena nije imala stabilnost i odrastala je u udomiteljskim obiteljima, iz čega je nastala trajna potreba za pripadnošću, prihvaćenošću i ljubavlju. Prvi put udala se sa svega šesnaest godina samo kako ne bi ponovno završila u udomiteljskoj obitelji.

  
  
  Prije nego se okušala u svijetu filma, Marilyn Monroe radila je kraće vrijeme kao fotomodel. Dobivala je manje uloge; trebalo je proći vremena da se dokaže glavešinama. Tek će početkom 1950-ih dobiti veće uloge u kojima će se moći iskazati. Nesigurnost tijekom glume stalno je bila prisutna. Zato je tražila da njezina nastavnica glume Natasha Lytess (1911-1963.) bude prisutna na snimanjima, jer joj je pojačavala osjećaj samopouzdanja. I sljedeća učiteljica, Paula Strasberg (1909-1966.), morala je biti prisutna na snimanjima - bilo joj je izuzetno stalo do tuđega mišljenja.

  Misleći da može svoju ulogu odraditi bolje, Marilyn je nerijetko tražila da se snimljene scene ponove, što nije uvijek odgovaralo ostatku filmske ekipe. Otezala je i težila savršenstvu, a zbog toga je došla na glas kao glumica koja je teška za suradnju. Usto je često kasnila na dogovorena snimanja, za što nisu baš svi imali razumijevanja. Nije joj bilo u cilju da ju vide samo kao lijepu glumicu, nego je htjela pokazati glumački talent. Kao ozbiljna glumica Marilyn se pokazala u filmu Autobusna stanica (1956.), što nije promaklo ni ondašnjim kritičarima: „Marilynina je gluma hvaljena na sva usta. Film je zaradio dosta novca, no, ironije li, ne toliko kao prijašnji u Foxovoj produkciji. Povrh toga razočarava izostanak nominacije za Oscara. Filmska industrija nije htjela nagraditi Marilyn čak ni za majstorstvo. Unatoč svemu probila se i potom im natrljala nos. Napustila je Hollywood, preselila se u New York, ondje učila i pokrenula vlastitu tvrtku. U njihovim je očima bila nezahvalnica i stoga ju nisu htjeli nagraditi.“ (128.)

  Marilyn nije bila namjera stalno podilaziti filmskim moćnicima, a na inaćenju su joj ti isti moćni pojedinci zamjerali. Publika ju voli, svi imaju samo riječi hvale za njezin izgled koji očarava. Ulazi u drugi brak koji započinje idilično. Njezin suprug Joe DiMaggio (1914-1999.) pokazuje se kao veoma samozatajna osoba. Nije mu bilo do medijskoga eksponiranja.
  
  
  
  950-e godine bile su najznačajnije za Marilyninu karijeru. Tada niže hit za hitom - Muškarci više vole plavuše (1953.), Kako se udati za milijunaša (1953.), Rijeka bez povratka (1954.), Sedam godina vjernosti (1955.), Neki to vole vruće (1959.), Volimo se (1960.) i Neprilagođeni (1961.). Doduše, nije bila zadovoljna scenarijem za naslov Neprilagođeni koji je napisao njezin treći suprug, književnik Arthur Miller (1915-2005.). Ni taj brak nije predugo trajao. Muškaraca u životu Marilyn Monroe nije manjkalo. Stalno joj je nedostajala očinska uloga, nesigurnost i ožiljke nastojala je izliječiti kroz brojne ljubavne veze. Godila joj je pažnja, no ona joj nije umanjila osjećaj usamljenosti. Rasla je ovisnost o tabletama i alkoholu, a opčinjeni mediji pomno su pratili njezin život i pravili od njega senzaciju.

  U trećem dijelu knjige najmanje se spominje njezin angažman na filmu jer nakon 1960. godine najmanje snima. Osobno mi je treći dio knjige najslabiji, no netko će vjerojatno uživati u naklapanjima o vezama koje je Marilyn imala s braćom Kennedy, jesu li imali spolne odnose i kada. Također, Casillo pojašnjava kako je proteklo snimanje filma Nešto se mora dati, koji nikada nije završen: „Zapanjuje što je gotovo svaki snimljeni trenutak filma Nešto se mora dati preživio. Kako djelo nikad nije dovršeno, snimke su pohranjene u kutije i zaključane u skladište, gdje su ostale tri desetljeća. Kad su izvađene, bile su pravo otkriće. Iz nemontiranih snimki dobivamo izvrstan uvid u zbivanja na setu, besprimjeran pogled na rad Marilyn Monroe. Godinama su studio, režiseri i kolege opisivali Marilyn kao tešku, napornu glumicu koja brlja dijaloge, zahtijeva ponavljanje scena i ponaša se poput problematične i nekooperativne dive. Ali nemontirane snimke kazuju drukčiju priču. Čak i u preživjelim snimkama stanki vidimo Marilyn koja je usredotočena, tolerantna, ugodna i marljiva. To jasno pokazuje koliko su stanovite osobe iz filmske industrije bile protiv nje.“ (246.)

  Casillo podrobno objašnjava što je prethodilo glumičinoj nagloj smrti, od koje su nastale brojne teorije i pretpostavke što se ne mogu sa sigurnošću dokazati. Nekome će možda upravo treći dio knjige biti najbolji. Što je uzrok Marilynine smrti nekome je nerelevantno, baš kao i pitanje koja je filmska plavuša bila popularnija i ljepša – Marilyn ili Brigitte. Upućeniji poznavatelji Marilyn Monroe vjerojatno neće pomoću Casillove knjige doći do senzacionalnih informacija. Ono što je prije malotko znao o njoj, danas su općepoznate činjenice; znaju se barem neki razlozi koji su kod nje stvorili snažne osjećaje nesigurnosti. Knjiga zorno predočava zvjezdanu usamljenost Marilyn Monroe, ambicioznost da se dokaže kao glumica.
  
  
  
  Veća od moćnog ološa iz svijeta filma, često okružena hijenama u ljudskom obličju, znala je kako joj je vanjski izgled glavni adut pomoću kojega bi makar nakratko mogla popuniti unutarnju prazninu. Bila je svjesna da njezina ljepota ima vijek trajanja. Opterećena godinama, preminula je u 36. godini, prije zemaljskoga pada, kada su joj mediji bili sve manje blagonakloni. Nije bila tek isprazna lutkica koju kamere vole, vješto je krila neregistrirane jecaje duše, a umjela se i vješto izraziti u javnosti, premda nije bila visokoobrazovana. Pojedine misli vrijedne su citiranja, pa završimo ovaj tekst s jednom takvom: „Hollywood je mjesto gdje će ti platiti tisuću dolara za poljubac i pola dolara za dušu.“
  
  © Miroslav Cmuk, FILMOVI.hr, 15. rujna 2019.

Piše:

Miroslav
Cmuk