Realističko evociranje društvenoga konteksta
When They See Us, 2019., red. Ava DuVernay, Netflix
-
Netflixova miniserija od četiri nastavka When They See Us, među čijim su producentima Robert De Niro i Oprah Winfrey, posljednjih je tjedana pobudila niz kontroverzi u Sjedinjenim Američkim Državama te je postala jednim od najgledanijih uradaka streaming giganta. Gledateljskom uspjehu pridružili su se i kritičarski hvalospjevi koji su ostvarenju redateljice Ave DuVernay pripisivali iznimnu hrabrost te autentičnost u baratanju škakljivom tematikom i problematikom.Djelo se bavi petoricom dječaka iz New Yorka, koji su u dva odvojena sudska procesa osuđeni na zatvorsku kaznu u rasponu od pet do petnaest godina zbog brutalnog silovanja bjelkinje Trishe Meili u Central Parku 1989. godine. Matias Reyes, koji nije bio među petorkom, odlučio je 2001. priznati da je on počinio zločin, što su DNA dokazi potvrdili. Petorka je amnestirana te je tužila državu New York za iznuđena priznanja, nekorektno tretiranje policije te lažnu optužbu.
Tretman slučaja u SAD-u pobudio je veliki interes, iako nije posrijedi njegova prva filmska obrada jer su Ken Burns, Sarah Burns i David McMahon 2012. snimili hvaljeni dokumentarac The Central Park Five. Linda Fairstein, koja je kao pomoćnica okružnog tužitelja vodila prvu jedinicu za seksualne zločine u SAD-u, morala je zbog kritika javnosti dati ostavku na položaje u više nadzornih odbora, a kako je u mirovini postala bestseler-autorica kriminalističkih romana, izdavač joj je otkazao ugovor za daljnje romane. Onovremena državna tužiteljica Elizabeth Lederer nešto je bolje prošla, no nakon reakcije udruga afroameričkih studenata odlučila je da neće obnavljati ugovor s Columbia Law School na kojem je predavala. Kao što vidimo, mediji danas sve više preuzimaju funkciju korektivnih institucija, no posrijedi nisu oni informativne nego fikcionalne prirode. Miniserija je pogodila duh vremena s obzirom na isticanje potrebe za rasnom i rodnom diverzivnošću, koja je u posljednje vrijeme mahnito zavladala SAD-om, ali i administraciju Donalda Trumpa, koji se svim silama trudi rastočiti temelje pravne i demokratske države. Upravo aktualni američki predsjednik povezuje vrijeme radnje s vremenom nastanka djela, sugerirajući da DuVernay prošlosti pristupa kao promatračnici za sadašnjost, postavljajući pitanje što iz slučaja u kojem su optuženici bili pripadnici latino i afroameričke manjine možemo danas naučiti i na koji način se mijenjao, ako se uopće promijenio, sistemski rasizam. Trump je bio jedan od poticatelja javne hajke na petorku jer je u četirima najtiražnijim njujorškim dnevnicima objavio članak (na čije je objavljivanje potrošio oko osamdeset milijuna dolara) u kojem naglašava da bi država New York trebala uvesti smrtnu kaznu.
When They See Us na intrigantan način pokazuje u kolikoj je mjeri rasizam usađen u američke institucije i društvo. Policija je pod svaku cijenu nastojala pronaći krivce, a oni su trebali biti među afroameričkom i latinoameričkom populacijom. Pritom su bjelački detektivi izbjegli sve mogućnosti dobre policijske prakse te vršili psihološki i fizičku torturu nad djecom. Televizijska serija narativan je konstrukt; ona priča priču koja - iako temeljena na stvarnim likovima, događajima, činjenicama, tvori novu, fiktivnu stvarnost te je faktografski materijal redovito podložan interpretaciji autora. DuVernay navedeno ne krije jer je ostvarenje njezin očigledno subjektivan protest protiv društvenih nepravdi i ugnjetavanja. Međutim, umjetničko djelo kao takvo ne bi trebalo postati oružje obračuna u javnoj debati. Njegova svrha može biti, kao u ovom slučaju, isprovocirati javnu raspravu, stvarati paralele između prošlosti i sadašnjosti, propitivati kolektivno pamćenje. No umjetnost koja dovodi do javnog linča, gubi svoj smisao. Loše odrađenim slučajem i svima involviranima u nekorektne prakse tijekom istrage trebaju se pozabaviti institucije. S druge strane postavlja se pitanje koliko su kritičarski hvalospjevi seriji potaknuti njezinim društvenim angažmanom te društvenim reakcijama koje je pobudila.
Miniserija obuhvaća vremenski raspon od dvadesetak godina te nudi nešto širi i ambiciozniji zahvat u materiju jer redateljicu i koscenaristicu ne zanima samo suđenje te javna dimenzija slučaja i reakcije koje je pobudio. Svaka epizoda otpada na jednu etapu. U prvoj se upoznajemo s petoricom dječaka, njihovim obiteljskim i klasnim kontekstom, kobnom noći, nekorektnim policijskim tretmanom te iznimnom ambicijom Linde Fairstein. U drugoj epizodi, koja je najkonvencionalnija, čvrsto se držeći obrazaca sudske drame, pratimo suđenje - kako su se odvijala dva odvojena suđenja; naglasak je na prvome u kojem su optužena trojica aktera, da bi se priča komprimirala. Treća epizoda bavi se zatvorskim godinama četvorice dječaka te periodom života neposredno nakon izlaska s robije, kada se pokušavaju snaći na slobodi i integrirati u društvo. Četvrta epizoda, koja je ujedno i najduža jer traje devedeset minuta, što je jednako dugometražnom igranom filmu, bavi se zatvorskim segmentom petoga mladića Coreyja (Jharell Jerome), koji je bio stariji od ostalih pa mu je dosuđena i dulja kazna u korektivnim institucijama za odrasle, gdje prolazi nizove brutalnih tretmana.
Pritom autorica naglasak stavlja na osobna i obiteljska proživljavanja, dakle na intimni aspekt priče te nastoji odgovoriti na pitanje kako pravni sustav i sistemski rasizam utječu na svakodnevne živote niza ljudi. Javna dimenzija slučaja poznata je iz prijašnjih medijskih obrada pa sada ostaje vidjeti kako su događaji usmjerili individualne sudbine te kako su se zrcalili na obiteljske odnose i spone. Ponajbolji segmenti ostvarenja upravo proizlaze iz osobnih drama te autoričine sposobnosti da specifičnim kadriranjem i osvjetljenjem (svjetlost koja probija iza likova) naglasak stavi na pojedince i njihova psihološka te emocionalna proživljavanja, u čemu je imala pomoć sjajne glumačke postave. Realističko evociranje društvenoga konteksta, napose situacija u policijskoj postaji prilikom ispitivanja, prožeto je lirskim evokacijama te katkada gotovo surealnim scenama koje fingiraju unutarnju fokalizaciju te nastoje otkriti stanja svijesti i unutarnja proživljavanja protagonista. Postupak očuđenja, uporabom širokokutnih objektiva, osobito se koristi nakon izlaska protagonista iz zatvora kako bi se naglasila istodobnost poznatoga te novoga i drugačijega, promijenjenoga.Pravne prakse DuVernay razmatra slično filmskom ili romanesknom slaganju naracije. When They See Us uzima kompleksan slučaj te ga nastoji rekonstruirati u filmskoj formi, odnosno od mnoštva informacija selektirati one koje će prema redateljičinoj viziji najbolje ilustrirati njezinu ideju u kojoj se privatna iskustva uklapaju u širi povijesni, društveni, politički i kulturni kontekst. Miniserija nastoji odgovoriti na pitanje što se dogodilo, kao što je državna tužiteljica Elizabeth Lederer (Vera Farmiga) nastojala uputiti porotu u činjenicu da je petorka kriva za zločin tako što je oblikovala priču o njihovom sudjelovanju u transgresiji na temelju dokaza. Međutim, serija sugerira da je konstruiranje naracije opasna stvar jer uključuje subjektivnost i selektivnost. Pravna naracija trebala bi biti objektivna te se čvrsto držati dokaza, a tužitelj treba biti spreman odustati ako dokazi ne potvrđuju optužnicu. Priča jednim dijelom pokazuje što se događa kada se u slaganje naracije uključe parametri poput predrasuda i ambicija, pa zadovoljenje pravde ne predstavlja uvijek motiv nego je to i osobni probitak, što je dobrim dijelom vezano uz ideologije kapitalizma i američkog individualizma.
When They See Us pokazuje i određene nedostatke. Lik Linde Fairstein odveć je jednodimenzionalan i karikaturalan, a tome pridonosi ne samo scenaristička površnost nego i glumačka kreacija Felicity Huffman (Transamerica, Kućanice), koja joj pristupa manirizmom negativki iz američkih sapunica. Katkad se nepotrebno tone u patetičnost i pretjeranu emocionalnost, što priziva televizijske korijene projekta, te je trebalo skratiti prazni hod radnje koji se sporadično javlja u pojedinim epizodama.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 27. lipnja 2019.
