Originalnost i sklonost eksperimentiranju

Antoine de Baecque, Godard: biografija, Sandorf, Zagreb, 2016.

  • U biografskoj knjizi George Lucas - jedan život (Profil, 2018) višekratno je navedeno da je Lucas volio rabljeni izgled filma Alphaville (1965) Jean-Luca Godarda (1930), filmaša koji je po mnogim tumačenjima najpoznatiji i najznačajniji predstavnik francuskog novog vala. Ne kaže se uzalud u filmskome svijetu kako postoji vrijeme prije i vrijeme nakon Godarda.

    Lucasova je biografija, koju je sastavio Brain Jay Jones (1967), opsežna i obimna, a još je bogatija detaljima i informacijama biografska knjiga Godard: biografija (Sandorf, 2016) koju je sastavio Antoine de Baecque (1962).Vremešni Godard je, za razliku od mlađeg kolege Lucasa koji se umirovio, stvorio znatno više filmova u karijeri. Žanrovskih i stilskih sličnosti između Lucasa i Godarda nema previše, no glavna zajednička osobina bila bi da su obojica na svoj način promijenili filmsku industriju.

    U knjizi, koja s razlogom broji preko 800 stranica (bilo bi nezahvalno sažimati Godardov profesionalni i privatni život), opisuje se pogodno obiteljsko okrilje u kojemu je Godard ugodno odrastao i formirao osobnost, no spominju se i mladenačke turbulencije te sukobi koje je imao s članovima obitelji. Filmsku je karijeru započeo 1950. godine kao kritičar u filmskom časopisu La Gazzette du cinéma. Biograf spominje kakvi su mu bili tekstovi, koja je vrijednost njegovog kritičarskog opusa, navodeći pritom kako su izgledali ondašnji filmofilski krugovi i redakcije časopisa u kojima se Godard kretao. Biograf ne romantizira Godardov lik koji je u društvu bio na glasu kao tajnovit, spominju se njegove kleptomanske sklonosti i emocionalne nestabilnosti zbog kojih je kasnije umalo prekinuo karijeru, ali i vlastiti život.

    Sklon eksperimentiranju, Godard je stvarao trendove i bio na glasu kao drugačiji, moderniji autor. Različite su faze, obilježene uspjesima i neuspjesima, obilježile Godardov lik. Širu je publiku osvojio naslovom Do posljednjeg daha (1960), nakon kojeg je imao manje problema s financiranjem projekata, a karijeru su mu 1960-ih obilježili brojni uspješni naslovi kojima zadobiva povoljne ocjene kritike i publike (Mali vojnik, Prezir, Ludi Pierrot, Kineskinja, Živjeti svoj život…).




    Posvećen filmu i vođen ambicioznom težnjom za izražavanjem kroz kameru, Godard je relativno brzo stekao brojne protivnike, ali i pobornike te podanike. Dotiče se De Baecque krize novog vala. Kino-dvorane gube gledatelje, za što neki krive dolazak televizije, ali i kvalitetu tadašnjih filmova koji su dobivali nepovoljne kritike: „Međutim, novi val se nije mogao smatrati jedinim krivcem za kulturnu evoluciju: nezainteresiranost publike za film počela se osjećati sredinom 50-ih, još više sredinom 60-ih, da bi s postupnim širenjem televizije postala društvenom činjenicom. Novi val je, zapravo, zamaskirao i zaustavio taj fenomen na nekoliko mjeseci 1959. i 1960., dok su u većini zapadnih zemalja njegovi razmjeri bili mnogo izraženiji i ozbiljniji.“ (179.)

    Antoine de Baecque potanko opisuje kako su protekla brojna snimanja i kakve su mu probleme zadavali cenzori koji su zahtijevali izmjene, smatrajući određene scene odveć provokativnima; pojašnjava se kakvu je suradnju Godard, koji je redovno mijenjao raspoloženja, ostvarivao s glumcima kojima nije uvijek godilo redateljevo improviziranje i razdražljivo ponašanje. Nije se jednom Godard pokazao kao teška i nepredvidljiva osoba koja često prigovara i iskušava suradnike, stoga nije svatko mogao podnijeti njegov način rada. Tek će kasnije, kada će se okušati kao glumac u filmovima svoje supruge, Godard uvidjeti kako je teško ostvariti tuđe zamisli. „Izuzev Godarda (sa svojom bilježnicom) nitko nije imao scenarij. Redatelj je davao naputke o glumi i dijalozima u posljednjem trenutku, glumci su ih saznavali tek na snimanju. Počesto su naprosto ponavljali riječi koje im je suflirao. Godard je na trenutke bio veoma prisutan i raspoloživ, a na trenutke se povlačio, promatrajući svoju ekipu. Čas je poticao stvari, predlagao inicijative, čas se zaustavljao, iscrpljen i pun sumnji. Planiranje je bilo rigorozno, ritam brz, ali sve je naglo prestajalo, što je bilo frustrirajuće.“ (122.)

    1967. godina posebno je važna za Godarda. Sveprisutna je, popularna i medijski popraćena osoba. Svi pišu o njemu, a ondašnje tiraže časopisa bile su, za današnje pojmove, nezamislive (časopis Image et son imao je nakladu preko 100 tisuća primjeraka). Smjelo je govorio protiv rata u Vijetnamu, bio sumnjičav prema političkim filmovima. Osim što je raspravljao, i sâm je postao predmet rasprava. Sedamdesete godine 20. stoljeća nisu bile idealne za Godarda - emocionalno je bio slomljen zbog razvoda, a nekreativnosti je kumovala i prometna nesreća. 1973. godine odvija se i svađa s Truffautom. Godardovi filmovi privlače pažnju kritike, ali ne i gledatelja - Brod dva (1975) izazvao je slab odaziv u kinima. Godard se u tom razdoblju okreće radu na televiziji.



    Tijekom 1980-ih Godard pokazuje novu autorsku zrelost, stvara komercijalno uspješne filmove. Posebice Zdravo, Marijo (1985) izaziva burne reakcije - povrijeđeni vjernici bune se i organiziraju prosvjede. U tom desetljeću Godard započinje projekt Povijest(i) filma. Zna prepoznati radišne i talentirane suradnike. 1990-ih angažiran je zbog rata što bijesni u Sarajevu. Tada u manjoj mjeri stvara, sužava krug poznanika (s godinama se proširio broj zategnutih odnosa), introvertiraniji je i nema potrebu za polemikama, ali još uvijek ima reputaciju vrhunskoga autora. U više je navrata Godard bio hodajuća proturječnost; nije mu odgovarala stečena popularnost i medijska pažnja, a zazivao ju je svojim ponašanjem i mnogobrojnim pojavljivanjem u pisanim i elektronskim medijima. Godardov buran privatni život utjecao je na njegove kreacije. Ženio se više puta (Anna Karina, Anne Wiazemsky, Anne-Marie Miéville). „Godarda su plašile zrele žene“, izjavio je svojedobno Rivette. Prvotna idila iz prvog braka s Annom Karinom pretvorila se u burni raskol obilježen pokušajima samoubojstva, prevarama, ljubomorom i žestokim nestabilnostima.

    Svrstati Godarda u jednu žanrovsku ladicu? U pravilu, nemoguć zadatak, jer je riječ o autoru koji se okušao na mnogim poljima, poigravajući se pritom propisanim žanrovskim obrascima. Tom introvertnom neurotiku, koji se s godinama razvio u izrazito sposobnog i originalnog autora, ne može se osporiti sposobnost stvaranja, posvećenost filmu i snažan utjecaj koji je izvršio na svoju generaciju, ali i na nadolazeće filmaše. Impresivna je njegova sklonost prema eksperimentiranju i neutaživa želja za stvaranjem. O njegovoj se složenoj i kontroverznoj osobnosti itekako dade diskutirati. Godard je bio sušta suprotnost Lucasu; nije krio privatne muke, autobiografski elementi mogu se iščitati u njegovim djelima.

    Tko je zapravo Jean-Luc Godard? Djeliće odgovora na ovo pitanje nudi biografija, napisana tečno. Sistematično se opisuje Godardov životni lik i djelo do 2010. godine, njegove ostvarene ambicije, osvojene nagrade i uloženi napori, realizirani i odgođeni projekti, osebujna postignuća što mogu zabezeknuti. Antoine de Baecque predočava Godardovu autorsku veličinu koja nije uvijek bila podjednako dosljedna, ali redovno fascinantna.

    © Miroslav Cmuk, FILMOVI.hr, 27. lipnja 2019.

Piše:

Miroslav
Cmuk