Sraz mentaliteta i čovječnosti
Lice (Twarz), red. Malgorzata Szumowska
-
Naša pojavnost dio je našeg identiteta te utječe na činjenicu kako nas okolina percipira, doživljava i pamti. Protagonist novele Brada Janka Polića Kamova samo je brijanjem iste promijenio cjelokupnu egzistencijalnu situaciju te način kako ga je okolina sagledavala, ali i kako je poimao sam sebe. Poljski film Lice ugledne redateljice Małgorzate Szumowke, koju pamtimo po angažiranim i društveno relevantnim ostvarenjima poput W imie... (2013), intrigantno se poigrava promjenama na ljudskom licu kao najupečatljivijem, najpamtljivijem i najekspresivnijem dijelu tijela. Djelo otvara pitanje što bi se dogodilo s našim obiteljskim i društvenim odnosima, ali i samopoimanjem, kada bismo jednoga dana radikalno promijenili fizički izgled. Za autoricU ta promjena, čini se, ima i aktualne političke implikacije, povezane sa stanjem društvene svijesti u suvremenoj Poljskoj.Naznačena promjena događa se Jaceku (Mateusz Kosciukiewicz), mladiću iz poljske provincije zaposlenom kao fizički radnik, koji tijekom izgradnje najvećega kipa Isusa na svijetu doživljava nezgodu. Zbog ozbiljnih ozljeda lica poljski kirurzi vrše transplantaciju lica, prvu operaciju takve vrste koja se odvijala u Europi. Jacek se potom na rehabilitaciju vraća u rodno selo, no obitelj i sumještani teško ga prihvaćaju zbog drugačije pojavnosti, što im pobuđuje stanoviti zazor, ali rezultira i složenim implikacijama po njegov identitet.
Film Szumowske vješto se poigrava događajima koji se odvijaju po prvi put. U poljskoj zabiti gradi se najveći kip Isusa u povijesti čovječanstva, dok se istodobno obavlja prvo presađivanje lica u Europi. Dva prvobitna trenutka imaju oprečne predznake te su kontrapunktirana i međusobno se zrcale. Prvi je mitski, a drugi znanstveni, no posrijedi je zajednica koja više vjeruje duhovnim nego civilizacijskim i kulturnim tekovinama. Izgradnja kipa poima se kao nešto što je krucijalno za zajednicu te cjelokupan poljski narod koji se smatra izabranim od boga. Stoga autorica u idejnu razinu filma upliće komentar na tamošnju vjersku revnost, koji ujedno ima i nacionalističke primjese zbog narativa o posebnom i izabranom narodu koji treba čuvati vlastitu čistoću.
U takvom kontekstu znanstveni se događaj smatra sporednim te je nepotrebno izazvao medijsku halabuku. Štoviše, znanstveno-medicinsko dostignuće sagledava se kroz prizmu stvaranja nakaznosti, pa Jaceka djeca nazivaju „licem“, a odrasli „stvorom“ ili „čudovištem“; za njih on više nije njihov sumještanin, nego netko tko gleda, kako njegova majka kaže, „kao perverznjak“ pa moli lokalnoga svećenika da na njemu izvede obred egzorcizma. Majka njegove zaručnice se pak boji da joj se unuci ne bi rodili s takvim licem. Na provincijsku ignorantnost nadovezuje se činjenica da su kršćansko milosrđe i empatija svedeni na betonski kip od milijun i pol dolara, a potrebiti poput Jaceka dobivaju dvadeset zlota milodara. Lokalci ipak vole dolaziti na ispovijed u crkvu da bi okajali grijehe, dok ih svećenik odveć revno ispituje do najsitnijih detalja kako su počinili određene seksualne grijehe.
Lice putem egzistencijalne i identitetske problematike progovara o dvama čimbenicima: naravi poljskog mentaliteta te stranosti/drugosti, odnosno poljskom odnosu naspram nje. Djelo je mnogo uspješnije kao dijagnoza i seciranje poljske duše nego kao psihološki portret protagonista. Narativna struktura je strogo linearno-kronološka te lišena sižejnih poigravanja kako bi nas uvela u protagonistov društveni kontekst koji predstavlja poljski mentalitet u malome, a onda ga nakon nesreće postavljala u situacije kako bi se sagledale njegove reakcije te reakcije okoline, prilikom čega se otkrivaju i junak i društvo oko njega. Pritom su glumačke kreacije jako dobre, a katkada je previše patosa.Film se otvara znakovitom scenom, svojevrsnim prologom u kojem vidimo skupinu različitih ljudi u krupnom planu. Namjerno je izostavljen kontekst, koji ćemo uskoro dobiti. Lica u gomili su masa koja čeka ispred supermarketa jer se upravo otvara Noćni šoping u donjem rublju s velikim popustima na televizijske prijemnike. Ljudi u trgovini se doslovno grabe i tuku za sniženu robu dok se polugoli naguravaju i rastrčavaju trgovinom, što ocrtava post-tranzicijsku situaciju, ali i mentalitet. Nakon toga upoznajemo se s protagonistom koji se uspio dokopati prijemnika te se vraća u svoje selo s tipičnim stambenim zgradama i trgovinama mješovite robe, na kakve ćete naići po cijeloj provincijskoj Poljskoj. U kući živi s majkom i ocem te bratom i sestrom i njihovim obiteljima. Prostor je klaustrofobičan, no izravno dočarava narav skučenoga provincijskoga stanja svijesti. Šogor optužuje Jaceka da želi otići iz Poljske, komentarom: „Poljaci trebaju ostati u Poljskoj“, što je opće mjesto tamošnje desničarske retorike, uz opasku da Poljska treba pripadati Poljacima, što se implicitno naslućuje. Primjerice, Jacek se obraća stranim radnicima na gradilištu kao Ciganima jer svi tamnoputi izjednačeni su s Romima. Tijekom Badnjaka pričaju se degutantni rasistički i antisemitistički vicevi, a obiteljski pas zove se Cigan. Posrijedi je bijela, kršćanska i tradicionalna Poljska, upravo ona koja bi trebala pripadati isključivo Poljacima, kao da bi itko u tu provincijsku učmalosti želio doći, a još manje tamo ostati živjeti. To je Poljska koja je glasački motor PiS-a i koja ne priznaje drugost.
Jacek će se nakon transplantacije lica pozicionirati na stranu drugoga, čime priča počinje dobivati dodatne političke konotacije. Ne samo da njegov slučaj potvrđuje važnost znanosti naspram religije, nego dolazi u mjesto kao netko tko je on a zapravo nije on, jer se izgledom razlikuje od staroga Jaceka, čime biva sveden na stranca – Roma, Židova, muslimana. Kako oporavak još uvijek traje, lice mu je izobličeno, pa djelo sagledava kako zatvorena i ksenofobna kultura doživljava one koji se od njega razlikuju bojom kože, tjelesnom konstitucijom, izgledom te prikazuje kolaps empatije, milosrđa i ljubavi. Njegova drugost ide toliko daleko da ga odbacuje i majka kojoj je bio sin ljubimac.Lice se neprestano služi strategijama farsičnosti u seciranju mentaliteta, a katkad i grotesknog humora kako bi naglasilo provincijalne i obiteljske patologije, kao u prizoru kada Jacekova majka na bdijenju ubija muhe na tijelu preminulog supruga koji joj se obraća ili kad se potomci nakon pogreba posvađaju oko njive koju trebaju naslijediti. Szumowska se neprestano poigrava fokusom: mahom je središnji dio kadra u fokusu, dok su rubovi izvan fokusa, pa se time nastoji imitirati vidno polje ljudskoga oka. Redateljica je izjavila da je vizualnom deformacijom željela istaknuti deformaciju protagonista. Čini se da je vrijednostima zapravo deformiran svijet oko njega. Poigravanje s fokusom ne doima se uvijek funkcionalnim.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 19. lipnja 2019.
