Iscrpno o filmskoj animaciji

Midhat Ajanović Ajan, Filmska lutka, Hrvatski filmski savez, Zagreb, 2019.

• Svjedočimo hiperprodukciji fotografskih i filmskih djela. Lako dostupna tehnologija učinila je da gotovo svatko svakodnevno koristi tehnološka postignuća i pristupa procesu snimanja (ili fotografiranja) kao umjetničkom djelu. Mnogi nastoje zabilježiti i zaustaviti važan trenutak, a sve je više onih koji vlastite fotografije i snimke doživljavaju odveć ozbiljno, nazivajući ih umjetnošću. Naravno, svako malo nađe se u poplavi nazovi-umjetnika i kvalitetnih pojedinaca čije su radovi prvoklasno umijeće, rekvizit umjetnosti.

  Zahvaljujući današnjoj tehnologiji, sposobna i kreativna duša u svega par trenutaka može snimiti kvalitetan igrani ili dokumentarni film, stvoriti animaciju vrijednu divljenja. Prije digitalnoga doba animacijom su se bavili pojedinci koji su u pravilu tom području stvaralaštva posvetili čitav život. O tradicionalnoj i digitalnoj animaciji podrobno piše Midhat Ajanović Ajan u knjizi Filmska lutka (Hrvatski filmski savez, Društvo hrvatskih filmskih redatelja, 2019.), a naglasak je stavljen na autore koji su se bavili lutka-filmom. Pohvalno se izrazio i o digitalnoj animaciji što je animatorima pojednostavila posao, učinila ga bržim i lakšim.

  U uvodnom tekstu Razgovor u Zagrebu 2005. Ajanović opisuje rad japanskog animatora Kihachirōa Kawamotoa (1925-2010) i iznosi detalje o tome kako i zašto je nastala knjiga Filmska lutka. U knjizi Filmska lutka Ajanović pojašnjava funkcije lutaka (u manjoj mjeri spominje kazalište lutaka jer je ipak riječ o filmološkoj studiji) i analizira glavna izražajna sredstva lutaka (pogled, stav ili držanje, gesta). Ozbiljno pristupa animaciji kao filmskom rodu koji je posve ravnopravan igranom i dokumentarnom filmu. Znalački i podrobno objašnjava žanrove i podžanrove što čine animaciju, pozivajući se pritom na renomirane filmologe koji su se bavili istom tematikom (Wells, Norman M. Klein…). U svojoj studiji, koja se sastoji od četiri dijela, navodi brojne inovatore, pokretače i rodonačelnike koji su pomicali granice animacije (Jiří Barta, Jiří Trnka, Riho Unt, Priit Parn, George Pal, Will Vinton, Nick Park, Birgitta Jannson, Johannes Nyholm, Ray Harryhausen, Pjotr Sapegin, Karel Zeman…), koristeći se u svom radu lutkama, plastelinom i drugim materijalima kojima bi udahnuli život.

  U razmatranjima Ajanović nije isključiv, stoga uredno navodi autorska postignuća iz brojnih nacionalnih kinematografija (ruska, estonska, češka, američka, švedska, norveška…). Naravno, pritom ne zaobilazi domaće animatore (Vukotić, Kristl…) koji su postigli znatne uspjehe, a ujedno navodi i brojne suvremene autore koji su aktivni u području animacije (Eva Cvijanović, Božidar Trkulja, Simon Bogojević Narath…), objašnjavajući usto po čemu su djela navedenih suvremenih domaćih animatora značajna i vrijedna ostvarenja.

  
  
  U četvrtom dijelu knjige (Lutka na digitalnoj sceni) Ajanović objašnjava po čemu je blisko lutkarsko kazalište, filmska i digitalna animacija te koje postupke autori koriste u digitalnoj animaciji; drugim riječima, navodi etape rada te prednosti i nedostatke digitalnih uradaka. Prednost digitalne animacije Ajanović vidi u rasponu mogućnosti. Digitalnom animacijom može se predočiti ono što filmska kamera nije u stanju pokazati. S druge strane, primjećuje  kako u radovima napravljenima digitalnom animacijom ponekad nedostaje ljudskosti ili, ako vam je draže, duhovnosti: „Očigledno je da su digitalni mediji tehnički daleko sofisticiraniji nego što su to lutkarsko kazalište ili lutka-film ikada bili. Naime, kada se jednom izradi računalni model likova i scenografije, animaciju je daleko lakše izvesti nego na tradicionalan način jer animator postavlja samo takozvane ključne poze likova u pokretu, a sve ostalo računalo matematički povezuje u kontinuirani pokret. No u toj matematičkoj perfekciji i mehaničkoj (pre)savršenosti prostora, kod digitalno simuliranih likova katkad se izgubi onaj osjećaj humanosti koji stvara neposredan dodir umjetnika sa svojim djelom.“ (112.)

  U najvećoj je mjeri obrađen pojam lutka-film; dok opisuje bogatu povijest razvoja lutka-filma, Ajanović koncizno iznosi brojne primjere koji su promijenili svijet animacije. Uspio je dokazati kako je animacija kao filmski rod posve ravnopravna ostalim rodovima. U svojoj studiji nije zanemario ni animirane dokumentarce o kojima se pohvalno izrazio: „Animirani dokumentarac obično se radi u slučajevima: (1) kada se nešto dogodilo prije izuma filma, pa tako imamo cijeli podžanr filmova o dinosaurima, (2) kada se želi prikazati nešto što je inače nemoguće prikazati jer se nalazi u mikro svijetu, sferi epistemičkog realizma i slično te (3) kada kamera jednostavno nije bilo na mjestu događaja koji je filmu zanimljiv. Nemjerljiv prinos tom podžanru u oblasti modelske animacije došao je iz britanskog studija Aardman čiji se animatori mogu smatrati nastavljačima i unapređivačima onoga što je započeto u Vintonovu studiju.“ (70.)

  Knjigom Filmska lutka obrađena je kompleksna tema kojom se malo koji filmolozi pomnije bave. Radišni Midhat Ajanović Ajan u pravilu godišnje objavi barem jednu knjigu. Nedavno je objavio distopijski roman Kraj sezone (Ogranak Matice hrvatske u Bizovcu, 2019.), što će reći da je ispunio kvotu za 2019. godinu. Štoviše, premašio ju je knjigom Filmska lutka!
  
  © Miroslav Cmuk, FILMOVI.hr, 4. lipnja 2019. 

Piše:

Miroslav
Cmuk