Otpor zaboravu

Željko Ivanjek, Nenad Polimac, Branko Belan - zaboravljeni klasik, Profil, Zagreb, 2018.

• Redatelj Branko Belan (1912-1986), široj javnosti vjerojatno najpoznatiji po igranom filmu Koncert (1954.), zasluženo nosi status filmskoga klasika, no ipak se rijetko spominje. Da nije razvikan autor, vidi se i po količini emitiranja – Belanovi se filmovi ne emitiraju barem jednom godišnje poput nekih drugih domaćih klasika. U ništa boljoj situaciji nije ni Belanov književni opus, što naravno ne znači da Belanovo stvaralaštvo ne vrijedi. Neupućenost je glavni razlog zašto je Branko Belan nepravedno zanemaren autor, i kao književnik i kao filmaš. Knjigom Branko Belan - zaboravljeni klasik (Profil, 2018.) Željko Ivanjek (1954.) i Nenad Polimac (1949.) ispravljaju tu grešku – Polimac kao filmski kritičar detaljno je predočio Belanov rad na filmu, dok je novinar i književnik Ivanjek pisao o Belanovom književnom stvaralaštvu.

  U prvom dijelu knjige, koji je napisao Polimac, govori se o Belanovom obrazovanju i pod kojim se okolnostima našao u svijetu filma. Belan je isprva snimao dokumentarne filmove - Elektrifikacija (1948.), Ribari Jadrana (1948.), Tunolovci (1948.), Ne spavaju svi noću (1951.), Istarski puti (1953.), Jesen na otoku Braču (1957.), Mediteranski prozori (1960.), a nešto kasnije okušao se u igranom filmu. Za života je Branko Belan snimio svega dva igrana filma – Koncert (1954.) i Pod sumnjom (1956.).

  Polimac spominje polemiku oko scenarija koju je Belan vodio s književnikom Vladanom Desnicom, iznosi detalje o tome kako je proteklo snimanje i s kojim se nedaćama Belan (ne)uspješno suočavao. Objašnjava se zašto nikada nije došlo do Belanovog trećeg igranog filma i kakav je bio prijem kritičara/publike Belanovih filmova, odnosno kako je Belan bio prisiljen praviti ustupke i izbacivati diskutabilne scene koje su cenzori opisali kao nepoželjne: „Belan je iskusio neugodno prizemljenje u socrealističku stvarnost. Usprkos njegovoj filmskoj naobrazbi i redateljskom talentu, o sadržaju filma odlučivali su drugi, oni koji su posjedovali političku kompetentnost. Uspostavilo se da je Bauer puno spretnije balansirao po tankoj liniji između dozvoljenoga i nedozvoljenoga jer je Ne okreći se, sine glatko prošao cenzuru. Belan je u panici obavio tražene izmjene i dobio dozvolu za prikazivanje istoga dana kada i Bauer, 16. srpnja 1956., neposredno prije početka pulskog festivala.“ (60.) Uz analizu sadržaja Belanovih filmova, Polimac ujedno objašnjava po čemu je Belanov rad bio trn u oku vlastodržaca i kako je Belan bio prisiljen odustati od pravljenja filmova. Nije mu dana prilika za treći igrani film. Jedno je vrijeme snimao reklamne i dokumentarne filmove, da bi se nešto kasnije počeo aktivno baviti pisanjem.

  
  
  O Belanovom književnom stvaralaštvu piše Ivanjek u drugom dijelu knjige. Belan je imao bogatog iskustva u pisanju teorijskih tekstova. Napisao je tri stručne knjige - Scenarij, što i kako (1960.), Sjaj i bijeda filma (1966.) i Sintaksa i poetika filma (1979.) i pokazao da je veoma upućen u filmski jezik. U knjizi Sintaksa i poetika filma, koja je 2018. godine konačno doživjela reizdanje (knjige se pohabaju ako se čitaju i godinama idu iz ruke u ruku – što čitanije, tim uništenije), Belan pomno objašnjava stilska izražajna sredstva što se mogu predočiti pomoću kamere. Sintaksa i poetika filma ne čita se u dahu, zahtijeva koncentraciju i posvećenost.
  
  Nije Belan bio aktivan samo kao filmolog, nego je jednako radišan bio na području beletristike, kao pripovjedač (bavio se i prevođenjem). Ivanjek objašnjava prijam Belanovih romana i zbirki priča te ujedno opisuje kakva je situacija tada vladala na književnoj sceni - točnije, kako se Belanov književni opus uklapao u ondašnje književne prilike. Detaljno analizira sadržaj Belanovih romana Kutija od ebanovine (1960.), Biografija utopljenice (1962.), Obrasci mržnje (1963.), Tmora (1967.), Tko će pokucati na moja vrata? (1974.), Utov dnevnik (1982.) te zbirke kratkih priča Lica otputovala, lica umrla (1963.) i Gle krasne li paprati! (1978.): „Nakon dvaju krimića Branko Belan odustao je od žanra. Može biti da ga je razočarala slabija prodaja, izostanak tržišnog uspjeha. Pritom je smetnuo s uma da je čitateljima ponudio ono što nisu tražili niti potvrdili kao priželjkivano, a to je donosilo skroman prihod.“ (131.)

  Ivanjek navodi Belanova djela iz područja beletristike, pojašnjava zašto su Belanovi romani i priče kvalitetni. Pohvalno se izražava o književnim djelima Branka Belana, koji je s razlogom bio na glasu kao vrsni kolumnist i intelektualac široke naobrazbe, teoretičar filma. Neumorno kreativan i iznimno radišan, Branko Belan osnovao je studij montaže na Akademiji dramskih umjetnosti, gdje je i radio kao predavač. Nepovoljne društvene okolnosti, zbog kojih je nepravedno obilježen kao sumnjiv element, radoholičaru Belanu nisu išle na ruku i stoga se morao odreći rada na filmu. Premda vlastima nepoćudan, ipak je stvarao kao spisatelj.

  Ovom je knjigom ispravljena davna greška; pružila se zaslužena počast klasiku i pružio se otpor zaboravu. Ništa čudno ako zahvaljujući knjizi tandema Ivanjek/Polimac konačno dođe do revitalizacije Belanovog cjelokupnog opusa – i filmskog i književnog.
  
  © Miroslav Cmuk, FILMOVI.hr, 23. svibnja 2019. 

Piše:

Miroslav
Cmuk