Kineska demonstracija moći
The Wandering Earth (Liu lang di qiu), 2019., red. Frant Gwo
-
Neosporno je kako je Kina kao najmnogoljudnija zemlja na svijetu, s rastućom ekonomijom te sve većim utjecajem na globalne političke i ekonomske trendove, ujedno i veliko filmsko tržište, napose za zapadne filmske kompanije poput američkih. Vraćanje (pre)visokih budžeta američkih filmova često ovisi upravo od uspjeha na kineskom filmskom tržištu. Ne smijemo, međutim, zaboraviti da je kineska filmska industrija također jedna od najvećih i najdinamičnijih u svijetu. Za razliku od američkih i europskih blockbustera koji znaju suvereno vladati kineskim kinodvoranama, tamošnje filmske uspješnice rijetko uspijevaju u zapadnim zemljama privući nešto veći broj publike, pa se postavlja pitanje zašto je tome tako. Jedan od odgovora bio bi da je dio naslova kulturno specifičan pa kao takav teže prijemčiv ljudima izvan toga kulturnoga kruga. Drugi odgovor leži u činjenici da kineska industrija nastoji jednim dijelom kopirati stilske, oblikotvorne i fabularne karakteristike holivudskih spektakala pa se ti filmovi onda često ne razlikuju od dominantnoga tipa ostvarenja koja prevladavaju na kino-repertoarima današnjice.Jedan od potonjih naslova je filmski spektakl The Wandering Earth, koji je ostao upamćen kao najskuplji kineski film (budžet je iznosio 50 milijuna dolara, a da je sniman u SAD-u vjerojatno bi bio četiri puta skuplji). Režirao ga je Frant Gwo, uzdanica komercijalnoga kineskoga filma, a posrijedi je ekranizacija bestselera Liua Cixina iz 2000. godine. Film je samo u Kini zaradio preko 700 milijuna dolara, a za zapadnjačku publiku otkupio ga je Netflix. Gwoov uradak poticajan je za sagledavanje karakteristika i preokupacija komercijalnoga kineskoga filma, a pritom veću pozornost možemo posvetiti dvama dimenzijama: estetskoj i ideološkoj, koje su u ovom slučaju nerazdružive.
The Wandering Earth je znanstveno fantastično ostvarenje koje problematiku propasti planete povezuje s obiteljskim ideologijama, što je fabularna konvencija. Kataklizma epskih proporcija redovito mora biti isprepletena s dinamikama obiteljskih odnosa te utjecati na njih. Privatno treba biti povezano s globalnim kako bi snažnije djelovalo na identifikacijske mehanizme gledatelja. Sunce postaje nestabilno te prijeti uništenjem cijeloga sunčeva sustava. Vlast je prepuštena planetarnoj vladi koja je u suradnji sa znanstvenicima došla na ideju da Zemlju, uz pomoć earth engines izbaci iz orbite te usmjeri prema novom zvjezdanom sustavu, gdje će planet i život na njemu moći opstati. Problem je što će se na putu kroz svemir Zemlja zamrznuti zbog udaljavanja od zvijezda, a ujedno je bilo potrebno zaustaviti njezinu rotaciju, što je uzrokovalo tsunamije i umiranje polovice stanovništva. Preostali dio je spašen tako što se preselio u podzemne gradove. Zemlju na putu do novoga sustava prati svemirska postaja na kojoj su prisutni astronauti iz svih dijelova svijeta, pa tako i otac zemaljskih junaka iz Gwoova filma. Problem nastaje kada Zemlja prilikom prolaska pokraj Jupitera, a zbog zakazivanja earth engines, bude uhvaćena u gravitacijsko polje plinovitoga diva.
Djelo je građeno od dviju paralelnih narativnih linija, koje se isprepliću i ukrštavaju kako bi se potaknuo rast napetosti u gledatelja, a niti jedna od njih nije osobito originalna. U prvoj pratimo zbivanja na zaleđenoj Zemljinoj površini, gdje se buntovni sin kineskoga astronauta nađe među vojnicima koji trebaju spasiti planet. Pritom su izloženi svim zamislivim i nezamislivim katastrofama - u rasponu od hladnoće, preko međusobnih sukoba do promjena u globalnoj tektonici. Ova narativna linija zbog bježanja od svih mogućih i nemogućih kataklizmi, koje uključuje bliske članove obitelji, nalik je na 2012 (200) Rolanda Emmericha, što zaista nije osobina kojom bi se trebalo ponositi.Dok Zemljani vrludaju zaleđenim i uništenim Šangajem, mladićev otac nastoji pomoći sa svemirske postaje, no problem mu rade telekomunikacije te inteligentni računalni sustav koji ga svim silama želi natjerati u hibernaciju te ne želi činiti odstupanja od zadanih parametara i imperativa operacije. Niti ova narativna linija ne djeluje osobito originalno jer su ponovno posrijedi već mnogo puta korišteni žanrovski fabularni sklopovi, koji su dodatno pojačani očinskom brigom za pomlatkom od kojega se otuđio jer je morao izvršavati dužnost prema čovječanstvu.
Stilski nema pretjeranih razlika između dviju narativnih linija; obje karakterizira dinamizam te izrazito pokretna kamera kako bi se naglasila kaotičnost i frenetičnost situacija u kojima su se likovi našli, što na trenutke graniči s estetikom računalnih igara. Pritom je, neću pretjerati ako kažem, devedeset posto filma oblikovano kompjuterskom animacijom. Nesporno je posrijedi skupi CGI, no nedovoljno fotorealističan, pa neprestano imate dojam da gledate trodimenzionalan animirani film u koji su živi glumci nekako nespretno nakalemljeni. Od velikoga broja atrakcija, likovi nisu mogli biti razrađeni pa su tek ovlaš skicirani, a dijalozi nisu uvijek najspretnije oblikovani.
Gledajući film, nije teško uočiti i njegov ideološki naboj. Raskošan i skup filmski spektakl koji može parirati holivudskima, vrlo jasno govori o ekonomskim mogućnostima suvremene Kine te njezine kinematografije. Ujedno pričom nastoji pozicionirati tu zemlju i kao vođu na globalnom sociopolitičkom planu, pa djelo neosporno igra na nacionalne sentimente. Američki desničarski producent Jerry Bruckenheimer je prilikom premijere grozomornog Armageddona (1998) rekao da je to film o svemu onome što Amerikanci mogu (Bruce Willis je dobar otac i Amerikanac koji žrtvuje vlastiti život putujući na astereoid koji prijeti Zemlji ne bi li ga zajedno sa sobom raznio), a slično bi kineski producent mogao reći i za The Wandering Earth. Pritom fabularnu paralelu s Bayevim filmom neću otkrivati da ne bih nepotrebno spoilao radnju. Gwoov film nudi viziju snažne i prosperitetne Kine koja spašava planet uz pomoć Rusije, no niti ona joj više ne može parirati.Djelo, nažalost, ne nudi ništa čime već nismo neprestano bombardirani iz američkih blockbustera.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 23. svibnja 2019.
