Nestandardni kroničar
Rajko Grlić, Neispričane priče, Henacom, Zagreb, 2018.
-
Iz neznanih razloga recenzenti preskoče određene naslove, stoga ponekad budu primorani vratiti se u prethodnu kalendarsku godinu. Stvarno ne bih znao koji su bili moji razlozi za odgađanje čitanja naslova Neispričane priče (Henacom, 2018.) Rajka Grlića (1947.), jesu li razlozi uopće postojali i u kojoj su mjeri imali smisla. Kako bilo, dogodilo se da je u mom slučaju tek početkom svibnja 2019. na red stigao i taj književni naslov na čitanje. Budući da je riječ o odličnoj knjizi (što sam mogao razabrati već na samome početku čitateljske pustolovine), pokazalo se kako je nužno ispravljanje te greške. Kako? Pa pisanjem zakašnjeloga osvrta…Posao filmskih redatelja jest vizualizirati svoje i(li) tuđe priče, a da Rajko Grlić ima iskustva s riječima i pričanjem priča, najbolje se može vidjeti po popisu djela na kraju knjige. Tijekom svoje bogate karijere Grlić se dokazao kao redatelj, ali i u ulozi scenarista i koscenarista. Više je puta surađivao s književnikom Antom Tomićem (Karaula; Neka ostane među nama; Ustav Republike Hrvatske) i Srđanom Karanovićem (Bravo maestro, serija Grlom u jagode).
U obimnoj knjizi Neispričane priče, koja se sastoji od gotovo 400 stranica, materijal je koncipiran u formi osobnoga leksikona u kojemu se isprepliću privatni i javni podaci. Opisani događaji nisu poredani linearno, nego se godine stalno izmjenjuju i međusobno nadopunjuju. Koncept knjige jasno objašnjava Grlić: „Čitav život sakrivao sam se iza filmskih junaka. Živio njihove živote i pričajući njihove krio svoj. Neispričane priče ostajale su u režijskoj bilježnici kao u nekoj dobro začepljenoj boci. I odjednom, vjerojatno u nadi da ću time olakšati povratak, odlučio sam tu bocu otvoriti. I sada, kad je tu pred vama, molim da se čep iz grlića vadi pažljivo. U njoj, na kronološki nepovezanim komadićima složenim u imaginarni leksikon, manje-više točno onako kako su zapisani, plutaju tragovi jednog filmskog života. Svaki komadić nosi ime po izrazu ili frazi koja se upotrebljava u svijetu filma.“ (13.) Pojmovi su, znači, poredani abecednim redom i ne čini ih puko objašnjavanje činjenica. Pod slovom F spominje film Faces John Cassavetes (1929-1989), ali i nekoliko karakterističnih ljudi čija su lica i postupci Grliću ostali u trajnom sjećanju. Dok piše o tehnici fade to black, Grlić ujedno govori o očevoj smrti i njegovim posljednjim riječima.
Knjiga Neispričane priče u velikoj je mjeri filmološka, ali i autobiografska, jer ne manjka Grlićevih sjećanja u kojima opisuje razvoj svoje osobnosti i kreativne strane. Iscrpno piše o studiranju u Pragu i ondašnjim političkim strujanjima, crnom valu, izgubljenim scenarijima – na jednom mjestu spominje priču o češkom slikaru Jaroslavu Čermáku (1831-1878), kako je teklo istraživanje za pripremu filma koji na kraju nikad nije snimljen. Spomenuo je u memoarima Grlić u kakve bi problemske situacije upadao tijekom stvaranja, ambicijama i idejama koje je nastojao realizirati. U pohvalnom je tonu spomenuo produktivnu višegodišnju suradnju s montažerom Andrijom Zafranovićem (1949.) i još brojne osobe iz svijeta filma. Dotaknuo se cenzure i cenzora te neprijateljski nastrojenih kritičara čije namjere nisu bile dobronamjerne, nego vođene i snažno obilježene ideologijama. Predočio je ratna zbivanja što se nisu mogla spriječiti i objasnio kako su ti događaji dobrano utjecali na njegov privatni i profesionalni život. Nije zanemario razdoblje kada je u narodu bilo popularno prebrojavati krvna zrnca, naročito pojedincima koji se nisu slagali s vladajućom garniturom. Pomirljivim je tonom pisao o selidbama, društvima i privatnim druženjima što ljudima ostanu u ugodnom sjećanju.
Pomoću Grlićevih priča možemo saznati detalje iz razvoja regionalne kinematografije za koje malo tko zna, otkriti kako je došlo do osnivanja Motovun Film Festivala i zašto se odlučio umiroviti kada je MFF u pitanju, kako se proveo na određenim festivalima i kako su ljudi reagirali na njegove filmove. Našlo se u pričama mjesta za obične ljude čija bi se sudbina mogla uspješno ekranizirati, ali i za Grlićeve živopisne pretke. Uz pojam gentleman spominje svojega djeda Aleksandra: „U mom životu gospon je bio moj djed Aleksandar, kaptolski apotekar rođen 1883. na Markovom trgu, na drugom katu stare palače barunice Kušlan, današnjim Banskim dvorima. Do zadnjeg razreda gornjogradske gimnazije živio je s majkom i braćom u Bregovitoj, današnjoj Tomićevoj, u kući svog djeda Juliusa Hühna. Sa sedamnaest godina bježi u Pariz gdje provodi dvije gladne godine radeći kao vodič u Louvreu i noćni čuvar u ženskom liceju. Pokajnički se vraća pred početak Prvog svjetskog rata i počinje studirati farmaciju. Regrutiran je kao student, promoviran u sanitetskog oficira austrougarske vojske i poslan na ruski front. Tamo je, kao oficir, imao pravo na dnevno sljedovanje od dvanaest cigareta ili dvije cigare. Od tada do smrti, punih sedamdeset i tri godine, pušio je dvije cigare dnevno: iza ručka i nakon večere. Kad je umro, naslijedio sam njegov ormar za cigare.“ (147.)
Brojna je sjećanja Grlić pretresao i iznio u pričama što su kombinacija privatnosti i javnih podataka – u tim ispreplitanjima ubacio bi pokoje pismo (poslano drugima ili dobiveno od drugih), poruku i službeni dokument, a naročito je štosna očeva poruka vezana uz njegovu biblioteku. Pripovijesti o društvenim okolnostima, filmskom sazrijevanju i stvarateljima iz područja sedme umjetnosti te vješto začinjene priče o obiteljskim situacijama međusobno se dopunjuju i čine skladnu, zaokruženu cjelinu. Grlićeve priče nisu ovaj put ispričane kamerom, ali su zato bez lažne suzdržanosti ili napadnog razmetanja zabilježene na papiru. Osjeti se da je uživao tijekom pisanja.Neispričane priče najlakše je opisati kao nestandardnu biografiju (netipična je zbog forme leksikona i jer događaji nisu predočeni pravolinijski), duhovito i pametno štivo u kojem radišni Grlić koncizno i uravnoteženo, bez ustručavanja pripovijeda kroniku vlastitoga života, života koji zvuči i izgleda poput filma i po kojemu bi netko pametan danas-sutra komotno mogao (i trebao) snimiti film.
© Miroslav Cmuk, FILMOVI.hr, 10. svibnja 2019.
Piše:

Cmuk