Sugestivno realističko-poetsko ostvarenje

Teret, red. Ognjen Glavonić

• 
  
  Svatko od nas nosi breme - na leđima, preko ramena, u rukama, u lumbagu… no najčešće se kazuje da nas tišti breme onoga što nam leži na savjesti ili pak na duši. Inačica ove bremenite riječi jest – teret. Teretom obično imenujemo svijet materijalnih stvari opipljive fizičke težine, koje usporava ili onemogućuje pokret. No, i teret može poprimiti osobine duševne tegobe, a pogotovu ako se radi o onome što latentno sadrži naslov igranog prvijenca redatelja Ognjena Glavonića.

  Teret (2018.) je film nastao prema autorovu ranijem dokumentarnom istraživanju s naslovom Dubina dva (2016.) prikazanom na Berlinaleu. Tema je ovo koja je oduzela nekoliko godina svojemu autoru. Radi se o pripovijesti odabranoj između triptiha iskaza likova koji se pojavljuju u spomenutu dokumentarcu. Leon Lučev tumači vozača kamiona koji s Kosova prevozi tajanstveni teret prema Beogradu. Kroz brda i gudure, šume i rijeke, put se zaustavlja u ravnici miloševićevske zemlje Srbije koja je suočena s NATO bombardiranjem 1999. Mračni dugi uvodni total-kadar-sekvenca namah nas uvodi u meditativno ozračje. Ono nas neće napuštati niti u jednom trenutku ovog filma-eseja. U ponajboljem smislu, ovdje se doista radi o onome što Godard kazuje: „film je forma koja misli“.

  No, o čemu promišlja Glavonićev Teret? Njegov je misaoni napor u skladu s naslovom. Teško breme samoskrivljene nacionalne nezrelosti ono je koje tereti Teret. Jasno naznačeno polazište na Kosovu dio je narativa koji je neizbježan u svakoj identitetskoj pripovijesti uz narod/naciju s kojom dijelimo mnoge povijesne usude. (Kosovski Mit, uostalom, svoj pandan ima u ovdašnjem, domovinskom hodočašćenju u jedno mjesto blizu Klagenfurta koje je polako, ali zasigurno postalo toponimom državotvornosti zemlje u čiju me vjerodostojnost ne može uvjeriti niti skoro trideset godina duhovne obnove nacije.) 

  
  
  Vlada Stefanović (Lučev) vozi kamion u ozračju stalnih prelijetanja aviona, potmulih detonacija i surovo unakaženog krajolika, uz plamen i paljevinu. Pravda koja je zadesila „nebeski narod golubinje ćudi“, naravno, i sama je nepravedna. U svakom slučaju, donijela je više štete negoli koristi. Jer, mentalni krajolik srpstva i opet, naravno, nije doživio nikakvo kajanje niti katarzu za počinjeno u ratovima u svim krajevima bivše Jugoslavije, posebice na Kosmetu. Stoga je trauma o kojoj govori film – neizreciva. U nijednom se trenutku Tereta ne spominje ovo traumatsko jezgro sadržano u mitovima srpstva. Ipak, ono je toliko bolno sveprisutno da tjeskobu osjećamo skoro u svakome kadru filma.

  Noseći karakter, Vlada, u jednom trenutku u kamion pripušta 19-godišnjeg mladića (Pavle Čemerikić: nomen est omen glede čemera kojeg film prikazuje!). Ovaj će mu ispričati svoju priču o tomu kako želi stići najprije do rodnog Beograda, a zatim otići iz „otadžbine u München“. Paradigmatski je to lik, od oca oficira JNA, koji se nigdje ne skrasuje i stalno putuje u potrazi za nekim domom. Mladić je rock-glazbenik i Vladi poklanja kasetu sa snimkama svog benda koji se u međuvremenu raspao. Između dvojice muškaraca stvara se bliskost – po čemeru! Vladi je mladić podsjetnik na sina koji ga čeka u Beogradu, a čiji je usud poprilično bezizlazan s obzirom na socijalni okvir. Zapažena je sekvenca s provincijskom svadbom, u kojoj se očaj natapa ogromnim količinama rakije, a suludi ostarjeli četnik puca prema nebu. Odista, ova je slika miloševićevske Srbije nešto što bismo, nažalost, mogli preslikati i u 20 godina odmaklu današnjicu ovih prostora. Prizori, pak, mladića koji se bave sitnom krađom i paljenjem pomoću dezodoransa daju još groteskniju vizuru filma.

  
  
  Glavonić u nijednom trenutku ne odstupa od vizure sebi nametnute discipline koloriranja ozračja Tereta. Nema niti ijednog valera svjetlije boje. Čak i kada se kamera (Tatjana Krstevski) okreće prema nebu, ono je sivo, bez imalo plavetnila. Svakome tko se suoči s tim sivilom, kao i čestim korištenjem snimanja iz ruku, bit će teško i pomalo mučno pratiti Vladino putešestvije do Beograda. Stizanje na odredište bit će, pak, kulminacijom općeg raspoloženja Tereta. Čekajući na isplatu, Vlada proboravi cijelu noć u stožeru gdje se prazni tajanstveno breme što ga je vozač dovezao s Kosmeta. Sekvenca, pak, pranja kamiona i fizički dovodi do mučnine, mnogo konkretnije od one sartreovske.
  
  Tzv. serbian cutting ime je za jedan fenomen iz srbijanske kinematografije. O njemu posebice govori  Branko Vučičević u istoimenoj knjižici. Međutim, serbian cutting jest i naziv za zvjerstva što su ga postrojbe vjerne režimu, možda najrevnije tijekom NATO bombardiranja 1999., izvršile nad albanskim stanovništvom na Kosovu (oko tog je naslova prikazan cijeli niz užasnih fotografija u jedinom broju časopisa Bastard, a temu NATO kao desna ruka Boga obradio je i Slavoj Žižek u svojoj lucidnoj studiji). Individualna, pak, Vladina priča vraća nas u čojstvo II. svjetskog rata i usmjerava na njegova oca, sudionika slavne bitke na Sutjesci, kao i na spomenik na Tjentištu. Ovaj dramski, ali i poetski moment, Glavonić je uobličio s pravom mjerom, bez docirajuće patetike, istodobno ukazujući na suvremeno beščašće. Kako protagonist gubi očev zlatni upaljač, tako se čini da se izgubilo i svako opipljivo sjećanje na neke istinske ratove protiv fašizma, a čija je postmoderna inačica bio i Miloševićev režim 90-ih u Srbiji.

  
  
  Poetske panorame koje nemaju, čini se, neku dramaturšku opravdanost, dobrim dijelom sudjeluju u kreiranju spomenutog meditativnog ozračja Tereta. Tu su i skicozne vizure likova što ih protagonisti susreću na putu za Beograd. Čemerikić (odličan i u filmu Branka Schmidta Agape) dojmljiv je mladić rockerskog svjetonazora, no Leon Lučev je upravo maestralan utjelovljujući vozača Vladu. Njegov je, pak, razgovor sa sinom pri kraju filmu svakako sugestivan realističko-poetski vrhunac Tereta. 

  Teret nadilazi puko breme jednog igranog filma. Uz Ti imaš noć Ivana Salatića (2018.) predstavlja najvažnije prošlogodišnje intelektualno kino suočenje s beznađem egzistencije na prostorima dviju tranzicijskih država bivše mi Jugoslavije. Pritom, crno-bijele filmske slike brodogradilišta u Bijeloj, kao i fotografija spomenika na Tjentištu, ostaju nostalgičnim mementom nekog drukčijeg svijeta. Svakako ne idealnog, ali ljudskijeg. Izrekavši ovo, skinuh – barem ispisano digitalnom tintom, breme s tereta što ga nosim u zemlji u kojoj živim. Jer, moja je istinska domovina (i) memorijska kartica vezana i uz krajeve i ljude iz Glavonićeva filma. Ne, nema tu nostalgije… tek gorčine, jer ne pristajem na brisanje sjećanja. „Ja, sjećam se“, rekao bi i moj heroj, varilac iz pulskog Uljanika - Branko Črnec, dragi Idijot Tusta.
  
  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 29. travnja 2019.

Piše:

Marijan
Krivak