Skupi produkcijski celofan ispod kojeg probija trećerazrednost materijala
Groblje kućnih ljubimaca (Pet Sematary), red. Kevin Kölsch, Dennis Widmyer
-
U moru ne-dobrih i financijski neuspjelih ekranizacija pripovjedne proze Stephena Kinga, Groblje kućnih ljubimaca (djelo je objavljeno 1983. godine) imalo je nešto sretniju filmsku adaptaciju koju je 1989. potpisala redateljica Mary Lambert. Iako kritika nije bila oduševljena njezinim tretmanom književnoga predloška, film je postao iznenađujući hit u kinima te je polučio nastavak naslovljen Pet Sementary 2 (1992) koji potpisuje ista redateljica, ali je ovoga puta financijski uspjeh izostao. Iako je King skriboman koji je tijekom karijere štošta napisao pa je od toga materijala mnoštvo djela ostalo neekranizirano, Paramount je odlučio igrati na sigurno te snimiti prepravak ili bolje rečeno novu adaptaciju Groblja kućnih ljubimaca. Potpisuje ga redateljski dvojac Kevin Kölsch i Dennis Widmyer, glavnu ulogu tumači Jason Clarke, a specijalni efekti su uznapredovali pa demonske životinje sada mogu paradirati uzduž i poprijeko kadrova u svojoj digitalnoj i animiranoj jezivosti.Priča Groblja kućnih ljubimaca, podjednako u književnom izvorniku kao i u adaptaciji, sazdana je na klišeiziranoj formuli te uključuje neke od tipičnih elemenata kingovske mitologije - poput života u maloj provincijskoj zajednici, običnih ljudi uhvaćenih u nadnaravne situacije, postojanja nadnaravnih dimenzija onkraj mogućnosti ljudske spoznaje te zlokobnih sila koje iz njih prijete. U središtu je razmatranja obitelj koja doživljava dezintegraciju pod utjecajem strašnih zbivanja, a odnosi su joj otežani zbog trauma i krivnje te potisnutih aspekata prošlosti. Nije potrebno posebno isticati da se sve redovito odvija na području Mainea.
Film se otvara dolaskom urbane obitelji Creed, koju sačinjavaju otac Louis (Jason Clarke) i majka Rachel (Amy Seimetz) te njihovo dvoje male djece Ellie (Jete Laurence) i Cage (Hugo i Lucas Lavoie), u provincijski gradić Ludlow u Maineu. Creedovi su napustili Boston jer su život u urbanoj sredini te očev posao u gradskoj bolnici bili odveć brzi, stresni i iscrpljujući te su nepovoljno utjecali na dinamiku obiteljskoga života i odgoj djece. Stoga dolazak u Ludlow upućuje na naraciju o oporavku, iskustvu i novom početku u idiličnom i šumovitom predjelu daleko od urbanih stresova. Njihova nova kuća i njezin smještaj savršeni su i idilični, no u tom naoko rajskom prostoru odmah uočavamo dva zlokobna znaka. Lokalnom cestom teretni kamioni jure nepropisanom brzinom te predstavljaju opasnost kako za ljude tako i kućne ljubimce. Ellie pak svjedoči neobičnoj i bizarnoj pogrebnoj procesiji u kojoj lokalna djeca pod maskama nose mrtvoga psa, ispostavit će se uskoro, na groblje kućnih ljubimaca, koje se nalazi upravo na obiteljskom posjedu. Iza pogrebišta je barijera od nabacanih drva koja priječi slučajnim namjernicima da krenu dalje u šumu. Posrijedi je granica poznatoga svijeta iza koje vrebaju neobične i neobjašnjive sile, koje porijeklo imaju u starim indijskim mitologijama.Kao što se može vidjeti, priča je vrlo jednostavna te uključuje otuđenu sveameričku obitelj i njezino nastojanje da započne novi život daleko od izvora trauma i anksioznosti. Ono je vezano uz posjedovanje idilične kuće u prijaznom okruženju, no intruzija nadnaravnih sila ubrzo potire optimizam Creedovih. Pritom se koriste dva klišeja horor narativa: nasilne i ubojite impulse iskazuju životinje i djeca. Unatoč formulaičnosti, Kingov predložak ipak sadrži istaknutu psihološku dimenziju, kojom su se pokušale nadvladati zamke shematičnosti priče i predvidljivosti. Zbivanja onkraj zdravorazumskoga zrcalila su modalitete odnosa unutar obitelji, potisnute agresivne impulse, nerazriješene traume te prijepore iz prošlosti. Naspram toga, adaptacija koju scenaristički potpisuju Matt Greenberg i Jeff Buhler, priču sasvim svodi odnosno ogoljuje na formulaične segmente, pa dok gledate Groblje kućnih ljubimaca imate dojam da je posrijedi kompilacija općih žanrovskih mjesta koja se nastoje upakirati u skupi produkcijski celofan ispod kojega probija trećerazrednost materijala.
Redatelji Kölsch i Widmyer neprestano se muče s pokušajima ostvarivanja jezive i napete atmosfere, isticanjem prisutnosti neke nedefinirane prijetnje, kao i konvencionalnim nastojanjima da zastraše publiku poigravajući se osvjetljenjem (mrak i sjene), auditivnim aspektima (škripanje vrata i podova) te noćnim zalaženjem u očekivane prijeteće prostore poput podruma, šuma te groblja. Pritom je najmanje pažnje posvećeno likovima i njihovom profiliranju, kao i psihološkom segmentu ostvarenja. Izvor prave nelagode nisu zombijevske mačke te ina bića koja oživljavaju, nego činjenica koliko daleko možete ići u želji da zadržite voljena bića i kakve ste posljedice zbog svojih žudnji spremni snositi. Nažalost, psihološki teror je najslabije iskorišten, a imao je najviše potencijala. Louis i Rachel pritom zauzimaju suprotstavljene pozicije. Ona naivno i idealistično vjeruje da postoji zagrobni život i raj u kojem su ljudi nagrađeni za ovozemaljske pratnje i odricanja. On je medicinar koji ima materijalistički svjetonazor te smatra da nikakav život iza ovoga ne postoji. Ispostavlja se da su oboje bili u krivu jer jedino što postoji onkraj ovoga svijeta zapravo je pakao. Film postavlja premisu, no redatelj i scenaristi je koriste kao efekt čiji se potencijal nikada ne iskorištava. Groblje kućnih ljubimaca rutinski je odrađen zadatak.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 23. travnja 2019.
