Distopijska inačica svijeta u raspadu
Kuća za ptice (Bird Box), red. Susanne Bier
-
Jedan od najpoznatijih streaming servisa Netflix, posljednje polovice 2018. zasigurno je držao u neizvjesnosti i iščekivanju svoje pretplatnike trailerom i najavama dugoočekivanog filma u svojoj produkciji – Bird Box. Film je prvotno prikazan na odabranim festivalima, da bi tek kasnije pri kraju iste godine bio prikazan primjerno na Netflixu te postigao rekordnu gledanost u roku od sedam dana – pogledalo ga je oko 45 milijuna korisničkih računa. Bird Box je baziran na romanu Josha Malermana, a scenarij je napisao Eric Heisser. U glavnim ulogama su Sandra Bullock, Trevante Rhodes, John Malkovich i Sarah Paulson, dok je redateljica Susanne Bier. U prvome redu kao žanrovsko određenje nameće se triler, no film jednako tako nosi elemente psihološkog trilera, horora, dramske i fantasy elemente.
Radnja filma vrti se oko dana kad je sve pošlo krivo, svijet je neprepoznatljiv te izgleda kao da mu se bliži kraj. Sasvim običan dan i posjet bolnici trudne Malorie (Bullock) sa sestrom Jessicom (Paulson) biva naprasno prekinut čudnim događajem gdje je ženska osoba u bolnici izvršila samoubojstvo psihotičnim lupanjem glave o staklo, što je okidač za niz psihotično-kaotičnih događaja. U tom postapokaliptičnom općem kaosu izdvaja se skupina preživjelih koja se postupno osipa, sve dok Malorie ne ostane posve sama s djecom. Oni koji žele preživjeti nikako ne smiju ugledati svjetlo dana, ili pak pogledati oči osobe koja je već pod utjecajem nevidljivo-misteriozne sile koja je sve obuzela.
Što se tiče same naracije, iako površinski priča govori o pukom preživljavanju u post-apokaliptičnome svijetu, radi se o dva narativna sloja – narativnoj sadašnjosti i prošlosti. Već od samog početka paralelno pratimo ta dva narativna toka u konstantnoj naizmjeničnosti i nadopunjavanju. Jedan počinje kao priča o Malorie sa skupinom preživjelih, dok je drugi onaj u kojem Malorie kreće na put niz rijeku s dvoje djece. Ta dva narativna toka susreću se nakon što u narativnoj prošlosti dolazimo do dijela kad Malorie ostaje sama s djecom. Narativni tok u kojem pratimo put Malorie s djecom na rijeci pojavljuje se u pravilnim razmacima - od kretanja na put, preko stalno prisutnih vremenskih notiranja sati provedenih na rijeci. Među dvije narativne linije dominira analeptička, gdje je Malorie s preživjelima, a koja čini većinu filma, dok su scene na rijeci s djecom u manjem obimu. Poigravanje s narativnom sadašnjošću i prošlošću nije niti bilo moguće drukčije izvesti s obzirom na to da su scene na rijeci u svojoj surovoj pojavnosti statične i ne donose neka nova detaljnija pojašnjena i progresiju tog neobičnog stanja svijeta koji gledatelji prate.Strepnja, strah, nesigurnost i nemoć protežu se filmom i osjećaji su koje Bullock donosi uvjerljivom glumom, a takva atmosferičnost zapečatirana je ponekad brzim izmjenama kadrova. Osim toga, atmosferičnost i osjećaji finalno su zaokruženi maglovitim eksterijerima mistične rijeke i šume, nepregledne opustošene ulice i kuće kao većinskim mjestima radnje.
Ono što detektiramo u pozadini ove postapokaliptične verzije i(li) distopijske inačice svijeta u raspadu jest priča o žrtvi, povjerenju, no ponajviše ljubavi i obitelji kao temeljnim vrijednostima pozitivnog (utopijskog) svijeta u kakvom živimo. Takva tematika nameće pitanje spomenutih osnovnih ljudskih vrijednosti i njihovu ulogu u životnoj motiviranosti tj. elementarnoj egzistenciji. Jednako tako kroz prizmu tih vrijednosti i njihova opstanka uz enigmatsku (ne)mogućnost normalnoga vida, prisutan je i egzemplarno-suptilni vapaj za potrebitošću akcentiranja i nostrifikacije važnosti onog najvažnijeg živog svijeta koji nas okružuje – životinjskog.
Osim naglaska na takvim temeljnim ljudskim vrijednostima koje čine (i pokreću) život svake individue, nameće se i parabola temeljnih ljudskih sposobnosti koje nam omogućavaju svakodnevan i lagodan život, u ovom slučaju funkcije vida, odnosno (ne)mogućnost uobičajene vizualne orijentacije u prostoru. Što se tiče nemogućnosti normalne vizualne orijentacije te primoranosti nošenja poveza na očima, evidentno je izostala pozadinska priča i/ili gledatelju dodatno pojašnjenje te nevidljive sile koja je nametnula brisanje granica postojećeg svijeta kakvog znamo i stvorila zakonitosti onog nejasnog, novog.
Pozadinskim prikazom elementarnih ljudskih vrijednosti i mogućim gubitkom istih u zaglušenosti (post)modernog svijeta kojeg očekuje kraj i koji je u svojem najmračnijem distopijskom ruhu, zasigurno se može prepoznati maštovita intencija izvornog romana pa i samoga filma Bird Box te povući paralela s nekim nastojanjima prikazivanja zanimljivije ili pak drugačije tematike od one već uobičajene i ustaljene u filmskim produkcijama. Složili se mi ili ne, upravo postapokaliptične, distopijske i slične teme doživljavaju sve pozitivniji odjek kod recipijenta, no samo je pitanje kad će takva tematika doživjeti zasićenje i netragom nestati na određeno vrijeme, sve dok procjena ne bude da je opet vrijeme i interes za takvo što.
© Ervin Pavleković, FILMOVI.hr, 18. travnja 2019.
