Cjeloživotna predanost filmu

Ante Peterlić, Rani radovi… i još ponešto, Vedis, Zagreb, 2018.

• Filmska kritika živa je i nema bojazni kako će uskoro umrijeti ili nestati. Stalno se pojavljuju novi teoretičari i kritičari koji revno i sistematično pišu o sedmoj umjetnosti. Neki se dugo zadrže u tim poljima i ostave značajniji trag u kritičarskim vodama, a pažljiviji čitatelj može primijetiti napredak u pisanju i tekstopiščevu ljubav prema mediju. Napredan je tekstopisac bio Ante Peterlić (1936-2007), prvi doktor filmologije na ovom području koji je bio izuzetno cijenjen među kolegama. Studenti kojima je predavao također ga se rado sjete i spominju u pohvalnom tonu, s poštovanjem govore o njemu i njegovom znanju.

  Za Peterlićevu predanost filmu zna svaki malo upućeniji poznavatelj sedme umjetnosti – naslove Osnove teorije filma i Povijest filma trebao bi pročitati i usvojiti svaki nastavnik u čiji interes p(r)oučavanja ulazi medijska kultura, u što se svakako ubraja i filmska umjetnost. Nedavno je objavljena Peterlićeva knjiga Ogledi (Hrvatski filmski savez, 2018.), reizdanje što se sastoji od dviju Peterlićevih knjiga, ali i naslov Rani radovi… i još ponešto (Vedis, 2018.), zbirka Peterlićevih kraćih tekstova što su prvotno objavljivani u novinama i specijaliziranim časopisima (15 dana, Polet, Telegram, Studentski list, Filmska kultura…).

  Od samih je početaka Ante Peterlić pisao jezgrovite tekstove o filmovima; nije samo šturo i suhoparno prepričavao radnju nego je obraćao pažnju na glumačke sposobnosti, redateljeve namjere, rad kamere, glazbu i poantu koju je film imao. U knjizi Rani radovi… i još ponešto nalazi se više vrsta tekstova – kraće kritike, kraće i duže studije, predgovori drugim filmološkim knjigama, intervjui koje je dao medijima, intervjui koje je vodio s filmašima (Krsto Papić, Ante Babaja, Zvonimir Berković…). Pohvalno se izrazio o brojnim redateljima (Živojin Pavlović, Erich von Stroheim, Fritz Lang, Alfred Hitchcock) i glumcima (Montgomery Clift, Humphrey Bogart, Marlon Brando, Jeanne Moreau, Elizabeth Taylor…). O Garyju Cooperu napisao je, između ostaloga, sljedeće retke: „Njegov tip glume, odnosno kreiranja ličnosti izrastao je iz jedne dosta simplificirane predodžbe o snažnom individualcu. Prema njoj takve ličnosti i u životu i u fikciji obično malo govore, rijetko gestikuliraju, a često i malo rade. Oni promatraju, razmišljaju, a onda jednim potezom stvaraju red i poredak kakav žele i zahtijevaju. U skladu s ovom pretpostavkom koncipirale su se sve Cooperove uloge.“ (195.)

  
  
  O brojnim je filmskim fenomenima Ante Peterlić vrsno pisao, pokazujući pritom širok spektar interesa i znanja – nije zanemario ni omalovažavao postignuća Zagrebačke škole crtanog filma, pratio je domaće eksperimentalne filmove, proučavao nove tendencije i autorska strujanja na domaćoj i svjetskoj filmskoj sceni, analizirao kako filmovi djeluju na mlade (točnije, na djecu i omladinu), branio glazbene filmove koji su bili na lošem glasu kao manje vrijedna ostvarenja te ukazivao na činjenicu da zabavni i glazbeni filmovi nemaju uvijek jednostavnu i površnu radnju nego da imaju umjetničku vrijednost i dubinu. Također, pisao je o funkcijama i dometima političkih filmova: „Na Zapadu su ovakvi filmovi iz dvorana odvukli dio mlađe publike i time još više smanjili broj posjetilaca. Budući da je starija publika već odavno zasjela pred televizijske prijemnike, filmskoj industriji zbog toga stalno prijeti sve veća kriza.“ (161.)

  Napisao je Peterlić više tekstova o položaju, razvoju i mogućnostima domaćega filma; pohvalno se izrazio o udruženju filmskih i TV-kritičara, naglašavajući koja je važnost povezivanja i značaj toga društva. U više je navrata pohvalno pisao o redateljima koji nisu pristajali na kompromise (Sam Peckinpah, John Cassavates, William Wyler) i sukobljavali se s producentima koji su ih financirali. Vjerni sebi i svojim autorskim zamislima, navedeni redatelji nisu se ustručavali posvađati i ući u otvorene sukobe, riskirajući pritom vlastitu karijeru. U jednom tekstu Peterlić spominje koja je i kolika važnost epizodnih uloga, da su one isto potrebne i vrijedne: „Kao što su se mnogi glumci glavnih uloga zbog posebnih zakonitosti filma i zahtjeva filmske industrije specijalizirali za uži krug likova ili samo jedan, isto su se tako, silom ili milom, specijalizirali mnogi epizodisti. Karakterističan je primjer Vittorio De Sica, inače odličan režiser koji u nizu talijanskih filmova igra gotovo iste uloge smiješnih žandara, ženika i propalih aristokrata.“ (95.)

  Brojni Peterlićevi tekstovi što su prvotno objavljivani u periodici sada su sabrani u jednoj knjizi i oteti od zaborava. U protivnom bi se tekstovi zametnuli u moru periodike, a ovako su dostupniji široj javnosti. Još uvijek podosta aktualni i krcati informacijama što u međuvremenu nisu zastarjele ili izgubile na vrijednosti, Peterlićevi tekstovi bit će od velike koristi sadašnjim i budućim filmolozima, ali i sasvim običnim filmoljupcima kojima nije mrsko pročitati kvalitetnu filmsku studiju, kritiku ili esej.
  
  © Miroslav Cmuk, FILMOVI.hr, 18. travnja 2019. 

Piše:

Miroslav
Cmuk