Dobar omjer zabave i realnosti

Moj dida je pao s Marsa, red. Marina Andree Škop, Dražen Žarković



  • Znate li da ima stvorenja sačinjenih tek od energije i… logike? Njihova je inteligencija beskrajna, moć kretnji neograničena, tijela su im prozirna i laka. Ali njihov je um samome sebi dovoljan… Ne trebaju nikog pored sebe. Moć njihove razvijenosti tolika je da samo lebde jedni pored drugih, ne dotičući se. Ne, nije to tehnosfera sasvim izvjesne i bliske nam budućnosti koja nam nudi savršenu articial intelligence i jednako artificijelni umjetni život. Na planetu u sazvježđu Kasiopeja upravo su takova savršena bića. Savršena? Hmmh… pa i ne baš. Kad si tako savršeno sam, počinješ razmišljati o – usamljenosti.

    Priča je ovo ne nekog kontemplativnog SF-a, nego domaćeg kino-djelca za djecu. Moj dida je pao s Marsa šesterostruka je koprodukcija, no nastala u glavama ovdašnjih maštovitih ljudi. Pripovijest je temeljena na ideji Irene Krčelić, a sastavljena za film uz scenarističku pomoć Pavlice Bajsić. Sve su skupa redateljski uobličili Marina Andree Skop i prekaljeni ovdašnji majstor TV-serija Dražen Žarković. I kakav je rezultat nastao ovakvom „transcendentalnom snagom uobrazilje“ (Kant)? Koja je „svrsishodnost bez svrhe“ (opet Kant!) polučena? Je li ovo djelce to što se nam se doista sviđa bez (osobna) interesa? (Svjesno i po treći put prizivam i parafraziram Kanta jer želim „misliti“ Didu!)

    Djevojčica Una (Lana Hranjec) u iščekivanju je svog 11. rođendana. U obitelji s Majkom (Petra Polnusová) i dvojicom braće Alexom (Rakoš) i Svenom (Barac), njezin je očinski lik – a zbog stalnog odsustva Tate pilota (Frano Mašković) –utjelotvoren u čudnome stvoru koji se odaziva na ime Dida (Nils Ole Oftebro). U svom podrumu on čini „čudne stvari“. Doslovce – čuda. Jedno je od tih čuda i nevjerojatan stroj koji energiju proizvodi od najneobičnijeg goriva kojeg možete zamisliti. Naime, sva čar sprave zvane Vjetrogon i njegova oktanskog mirisa sadržan je u – Prdcu! Međutim, Didina tajna mnogo je uzvišenija i zaista se nalazi uzvišeno od Zemlje. Jer, kroz svemirsku praćku svojedobno su se spustili izvanzemaljci. Ovaj će doživljaj obilježiti živote Unine Majke i Dide kroz proteklih 30 godina. (Naime, to je period u kojemu se dotična kozmička praćka ukazuje našem pogledu na zvjezdanu „nebeskom svodu“ /i opet Kant/!)



    No, dosta spojlanja. Autori filmske priče vode nas u svjetove slične po emociji onim svjetovima koje je nekima od prethodnih generacija pružio Spielbergov E.T. (1982.). Tu su primjese i dvaju simpatičnih robota iz Lucasovih Star Warsa: Nova Nada (1977.). Jer što je ustvari maleni Robot Dodo (kako ga nazove Una) doli neki bliski rođak C-3PO-A? Naravno, prije svega Unin Dida stvor je kojeg se mora obožavati. Međutim, u svijetu uobrazilje baš je robot Dodo taj koji nosi svu emociju. Zašto? Pa i zato što je Una kćerka onih koji su „totalno drukčiji od Drugih“, kako nam kazuje song koji nas kako uvodi tako i izvodi iz filma.

    Žarković i Marina Andree Skop vješto zapliću, ali još vještije i umješnije raspliću niti ove kino-imaginacije. Sve to popraćeno je hologramskim i digitalnim efektima kojih ima taman toliko da ne pomislimo da uopće postoji neka autorska sklonost tehnofiliji. Priča Dide upakirana je u narativni obrazac koji uključuje kako vršnjačko zlostavljanje i nove medijske gadgete kao alat za tu svrhu, tako i suvisao pokušaj da se očuva obiteljska ljubav kao još jedina preostala vrijednost u sve otuđenijem svijetu. Pretenciozno? Ne, vrlo pametno! Iako se na trenutke čini kako će se autori zaplesti u pretjerano kompliciran, nazovi znanstveni idiom, on će im tek poslužiti kao potka žargona kojim uostalom danas ne govore tek nadri-medijski opinion makeri nego i djeca sàma. Stvoren je dobar omjer zabavnog dječjeg filma i onoga koji suvislo govori i onima starijima. Ako još uopće ima više razlike u dobnoj namjeni filmova? Jer, nota bene, najbolji dječji filmovi oduvijek su bili upravo i jedino to – tek dobri filmovi (bez obzira na uzrast).

    Iskreno, u kino-pustolovini Dražena Žarkovića i Marine Andree Skopne radi se o nikakvu iznimnom, vrhunskom ostvarenju ili pak djelu koje nadilazi sam žanr. Dida, jednako tako, nije niti film koji nudi neki modus nostalgije poput Uzbune na zelenom vrhu (2017.) Čejen Černić. Radi se upravo o formalnom artefaktu koji u dobroj mjeri utjelovljuje kantovsku ideju o „moralnom zakonu u meni i zvjezdanom nebu nada mnom“. Kantovsku ideju? I još jednom – ???



    Naravno, moje je učitavanje moguće upravo stoga što nam Dida kao film takvo što i dopušta. Kao uostalom i svaki film s elementima fantastike. Autor ovih redaka i na TV-u ponajviše voli dječje emisije, jer one često preostaju jedini azil za osobno mentalno zdravlje. U doba sveopće korumpiranosti i laži, oligarhijskih poredaka moći u sprezi kapitala i crkve te države i mafije – gdje pronaći jedino mjesto nepatvorene ljudskosti? U dječjim svjetovima koji su utoliko dragocjeniji ukoliko su sve teže dohvatljivi „ciničkom umu“ svakodnevice. Upravo stoga držim da ovaj kino-uradak ima potencijalno mnogo veći ulog od, primjerice, travestija na zbilju u kojoj živimo poput Posljednjeg Srbina u Hrvatskoj. Naime, ovaj je Ličinin uradak u svojoj satiri toliko bespomoćan prema zbilji na koju se navodno referira, da ga ta Zbilja – onim Realnim! – sàtire u korijenu. Jer, life is stranger than fiction. Ironija, cinizam, sarkazam rukovoditelja ove zemlje, te još ubitačniji mazohizam njihovih medijskih followera, nogometnih zombija izloženih svim drugim influencerima, poput zvijezda koje pjevaju i plešu u reality-showovima, mnogo je užasniji od bilo kakve satire o njima.

    Stoga dajem prednost Mome didi koji je pao s Marsa. Marsovski život što ga žive Kasiopejci istinskiji mi je od domovinske nam, blajburgijske stvarnosti. Tamo gdje Roboti i Dide s drugih planeta uče ljude kako pobjeći od samoće u ljubavi s drugima – bivajući nam frendovi. mnogo je ugodnije prebivati negoli u krdima navijačkih plemena koji hackenkreutzima prizivaju fantazmu zajedništva ili na misama u kojima duhovnici što mrze sve drugo i drukčije propovijedaju Caritas.

    Dovoljno bedast da bi bio zabavan, ovaj filmić razveselio mi je nedjeljno popodne. I više nego dosta da opet povjerujem u kino kao bolji dio HR-zbilje.  

     © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 1. travnja 2019.

Piše:

Marijan
Krivak

kritike i eseji