Subverzivnost u filmu
Amos Vogel, Film kao subverzivna umjetnost, Mizantrop, Zagreb, 2018.
-
Neuobičajena ostvarenja u pravilu dugo budu na lošem glasu kao amoralna, sumnjiva i provokativna, nepredvidljiva i bizarna, inovativna i šokantna, predstavljaju otklon od norme, dovode u pitanje propisana pravila i ne mogu se jasno klasificirati. U području sedme umjetnosti ne manjka subverzivnih djela u kojima su se autori hrabro poigravali s montažom, kombinirali prostorne i vremenske razine te koristili nepoćudne motive. Filmaši su nerijetko pomicali granice u procesu stvaralaštva, među prvima pomoću kamere progovarali o zabranjenim temama, izazivajući pritom oštre reakcije osjetljive javnosti. Upravo takvi filmovi, koji su pomicali granice u filmskoj industriji, čine glavninu knjige Film kao subverzivna umjetnost filmologa Amosa Vogela (1921-2012).
U svojoj knjizi, u kojoj su tekstovi (i filmovi) podijeljeni u četiri glavna poglavlja, Vogel pretežno spominje filmove koji u vremenu nastanka nisu služili zabavi (ni danas im nije funkcija zabavljati gledateljstvo) i nisu se ubrajali u osrednja ostvarenja nego su bili primjer antologijskih filmova. Na početku svakoga poglavlja Vogel prvo iznosi osobna razmatranja i teorijsko viđenje o obrađenoj temi, nakon čega uslijedi opis filmskih primjera kojima potvrđuje svoje tvrdnje. Pretežno se navode filmovi u kojima su pomicane zadane granice i stvarane nove tendencije. Filmovi su tematski podijeljeni, a neki od obrađenih motiva su smrt, seksualnost, golotinja, propaganda, rađanje, politika i ideologija. Autori koje Vogel spominje nerijetko su bili posvećeni i nepredvidljivi, njihovi su filmovi u javnosti prezentirani kao skandalozni ili pomaknuti, bili su uvreda puritanskom shvaćanju svijeta, za svoje vrijeme napredna i radikalna postignuća. Filmaši koje Vogel spominje pokazivali su zavidnu dozu kreativnosti u montažnom postupku, pronalazili su nova rješenja u procesu vizualnoga pripovijedanja i bili blagonakloni prema eksperimentiranju.
Cenzori su, naravno, često bili neumoljivi prema subverzivnim filmovima što se nisu uklapali u zadane kanone. Filmaši su ipak u konačnici bili jači i ustrajniji od cenzorskih škara, pronalazili su načine kako otvoreno, ambiciozno ili krajnje radikalno progovoriti o željenoj temi. Dobar dio filmova koje Vogel spominje bili su u popriličnoj mjeri kritički intonirani. Vogel se pokazao kao poznavatelj različitih kinematografija i žanrova, nije bio isključiv.
Vogel u pohvalnom tonu spominje brojne domaće i regionalne autore (Nedeljko Dragić, Dušan Makavejev, Vladimir Jutriša, Bata Čengić, Želimir Žilnik, Ante Zaninović, Aleksandar Marks, Bojana Marijan, Borivoj Dovniković, Borislav Šajtinac) iz čega se može jasno vidjeti kako je ondašnja kinematografija bila bogata i snažna. Dok piše o filmašima koji su djelovali na području Istočne Europe, Vogel navodi sljedeće: „Ova nevjerojatna, usko povezana grupa mladih filmaša predstavljala je vrijednosti prve poststaljinističke generacije. Sjajno je bilo primijetiti koliko su njihovi pogledi slični onima buntovne mladeži na Zapadu koja je, s drugačije polazišne točke, također bila zaokupljena potragom bez iluzija, za mogućim idealima i privremenim istinama. Činilo se da se svijet perverzno vraća u prisilno bratstvo zbog kojeg će problemi kao što su individualna sloboda u birokratskom društvu, otuđenje između generacija, propast dogmatskih ideologija i stalni sukobi između nesavršene nevinosti i korupcije takozvane zrelosti, postati univerzalni.“ (147.)U knjizi prevladavaju igrani filmovi, pretežno dugometražni, no nađe se i kratkometražnih, eksperimentalnih i animiranih ostvarenja. Također valja naglasiti kako su u knjizi zastupljena čak tri predgovora (Nikica Gilić, Scott MacDonald i Amos Vogel) koji čitatelju daju početnu sliku i potrebne smjernice, pripremaju ga na obilje materijala o značajnim filmovima što su obilježili sedmu umjetnost. Kako je prvo izdanje knjige objavljeno 1974. godine, Vogel u knjizi navodi samo filmove koji su snimljeni do te godine. Premda je prošlo podosta vremena od prvog izdanja, Vogelova je knjiga još uvijek od velikoga značaja i relevantna jer sadrži korisne informacije. Vogel argumentirano piše o kritički nastrojenim autorima koji su propitivali ustaljene vrijednosti i propisana pravila, navodi filmove koji su bili zabranjeni u zemljama autora, a redovno nagrađivani na međunarodnim festivalima.
Suvišno je spominjati kako je film iznimno moćan medij što ostavlja snažne dojmove. Od svojih prvih početaka film kao medij izaziva fascinaciju kod gledatelja, što se ne može reći za sve filmove koji su snimljeni u, recimo, 2019. godini. Kvaliteta trenutnih ostvarenja vidno je smanjena, redovno svjedočimo kako ni nagrađivana djela više nisu čvrsto mjerilo vrijednosti. Filmske nagrade postupno gube smisao i vjerodostojnost, razvikani filmovi rijetko su ujedno i dojmljivi na planu forme ili sadržaja. Doduše, dogodi se da nerazvikano i kvalitetno djelo dobije zasluženo poziciju u medijskom prostoru, no takvi slučajevi sve su češće časni izuzeci. Zamislimo da je Amos Vogel još uvijek živ. Koje bi aktualne filmove iz 2019. godine uvrstio među subverzivna ostvarenja? Kako stvari stoje u trenutnoj filmskoj ponudi, Vogel sigurno ne bi uvrstio previše suvremenih djela.
Vogelova knjiga Film kao subverzivna umjetnost može poslužiti u reafirmacijske svrhe kao svojevrsni vodič kroz područje filmskih subverzivnosti, pobuditi interes kod mlađih gledatelja koji nisu dovoljno upućeni u bogatu povijest filmskih subverzija, a dobro će doći i upućenim gledateljima, makar kao podsjetnik.
© Miroslav Cmuk, FILMOVI.hr, 8. travnja 2019.
Piše:

Cmuk