Autobiografski mozaik
Roma, red. Alfonso Cuarón
-
Alfonso Cuarón karijeru je razvijao na dvama kolosijecima. Debitirao je u meksičkoj produkciji s filmom Sólo con tu pareja (1991), no ubrzo je doživio transfer u američku kinematografiju, gdje je unutar studijskoga sustava snimio dva ostvarenja: A Little Princess (1995) i Great Expectations (1998). Prvo djelo bilo je zapaženi dječji film, a ekranizacija književnoga klasika Charlesa Dickensa transponirana u suvremene Sjedinjene Američke Države upućivala je na redatelja iznimnoga stila i vizualne pedanterije. Praznjikava priča i likovi te preveliko oslanjanje na onovremeni emtivijeski ukus mlađe generacije, ostavili su gledatelje ravnodušnima.
Redatelj je ipak pravi talent pokazao nakon povratka u meksičku produkciju odličnim filmom ceste Y tu mamá también (2001), koji predstavlja bitnu prekretnicu u njegovoj karijeri - što zbog hvalospjeva kritike, a što zbog brojnih festivalskih i kritičarskih nagrada, koje su upućivale da je Cuarón redatelj s kojim svakako treba računati. I tvoju mamu također uvjetovao je redateljev drugi i mnogo uspješniji holivudski transfer. Harry Potter i zatočenik Azkabana (Harry Potter and the Prisoner of Azkaban, 2004) ostao je upamćen kao najbolji film iz serijala, koji je producentima dokazao da Cuarón može biti i komercijalno isplativ redatelj. Navedeno mu je omogućilo da se pozabavi ekranizacijom manje poznatoga distopijskoga romana inače poznate autorice krimića P. D. James. Djeca čovječanstva (Children of Men, 2006), s Cliveom Owenom i Julianne Moore u glavnim ulogama, ostala su upamćena kao veliki financijski promašaj, ali i jedan od najboljih distopijskih filmova novoga stoljeća te visokobudžetnih filmova namijenjenih širokoj publici, u kojem je u potpunosti došao do izražaja redateljev bogati vizualni stil te umješnost.
Ta vizualna maštovitost karakteristična je i za njegovo sljedeće ostvarenje – Gravitaciju (Gravity, 2013), veliki kino-hit sa Sandrom Bullock i Georgeom Clooneyjem u glavnim ulogama. Razvikani film neosporno je tehnički odlično režiran, što je Cuarónu priskrbilo i Oscara, no nije toliko maštovit u kontekstu likova i njihovih odnosa. Nakon komercijalnog i oskarovskog uspjeha, autor se odlučio vratiti svojim intimnijim filmskim preokupacijama. Kako možemo vidjeti, Cuarón nije osobito plodan filmaš: režirao je u trideset godina svega osam dugometražnih igranih filmova, prilikom čega balansira između zabave za široke mase u Hollywoodu te osobnih projekata koje radi u Meksiku. Jedan od potonjih je i Roma, koji je Netflix otkupio za međunarodno prikazivanje, želeći se na taj način uključiti među prikazivače i producente koji imaju aspiracije prema ozbiljnijim, umjetnički prestižnim ostvarenjima.
Uz I tvoju mama također, Roma je najbolje Cuaronovo ostvarenje - ne stoga što je snimana izvan holivuskoga sustava, nego zato što je redatelj vješto povezao formu sa sadržajem u djelu koje intimno i osobno povezuje s društvenim. Radnja se odvija sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća u Mexico Cityju, a usredotočena je na mladu sluškinju Cleodegariju Cleo Gutiérrez (Yalitza Aparicio), zaposlenu u buržujskoj obitelji koja obitava u kvartu Colonia Roma. Posrijedi je ostvarenje koje se bavi problematikom svakodnevnoga života, protjecanjem vremena, nijansama međuljudskih odnosa, što biva implicitno prožeto društvenim i političkim akcentima. Zato je Roma višeslojno ostvarenje, koje možemo iščitati na više razina.Cuarón nije krio da je riječ o djelu s autobiografskim akcentima, pa njegova katkad rafinirana i gotovo onirički intonirana vizualnost upućuje na reminisciranje i prisjećanje, svojevrsnu potragu za izgubljenim vremenom, u kojoj se očituju intrigantna zapažanja o meksičkom društvu i njegovim rascjepima. Međutim, redatelj čini otklon od društvenoga centra prema društvenoj margini te središnje mjesto daje marginaliziranom subjektu, pa se Roma bavi neprivilegiranima – njihovim svakodnevnim borbama i nedoumicama te položaju u meksičkom društvu u kojem indigenističke populacije bivaju izložene teroru privilegiranih potomaka nekadašnjih kolonizatora. U jednom trenutku kolegica govori Cleo da je čula da je i njezinoj majci meksička vlada oduzela zemlju.
Roma tako predstavlja studiju karaktera koja razmatra suočavanja s gubitkom – društvene pozicije, prava, a u konačnici i djeteta. Muški su likovi znakovito odsutni iz priče jer pokazuju nespremnost posvetiti se drugima, pa je naglasak prvenstveno stavljen na ženske likove, njihove živote i proživljavanja. Iako različitih socijalnih, etničkih i rasnih pozadina, postoji bitna sličnost između Cleo te njezine poslodavke Sofije (Marina de Tavira). Prva ostaje trudna s neodgovornim Ferminom, koji netragom nestaje ne želeći preuzeti odgovornost za buduće dijete. Sofia, koja je život podredila četvoro djece i suprugu, kojem se u obitelji neprestano laska kao doktoru, treba prihvatiti činjenicu da je njezin brak gotov, a uskoro je bivši suprug više zaokupljen zabavom s novom djevojkom nego skrbi o djeci. Obje žene time bivaju pogažene patrijarhalnim društvenim obrascima te dvostrukim društvenim pravilima u slučaju muškaraca i žena.
Pritom je Cleo zbog društvenoga položaja i izvanbračnoga odnosa u lošijem položaju, pa u konačnici gubitak djeteta biva prožet krivnjom zbog neželjenja da ono uopće bude rođeno, te je katkada izložena Sofijinim promjenama raspoloženja. Cuarón suptilno naznačava klasne odnose te relacije moći, pritom dajući glas indigenističkoj ženi razmatrajući situaciju iz njezine perspektive. Prema njegovu nahođenju, indigenistički i neindigenistički elementi meksičkoga društva trebaju koegzistirati te se međusobno podupirati, pa je dijelom film koji progovara o potrebi za empatijom.Političko-društveni kontekst sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća u Meksiku također je bitan, a mahom je vezan uz studentske prosvjede te masakr studenata koji su izveli meksička vojska i policija te već spomenuto nehumano tretiranje indigenističkih populacija te otimačinu njihove zemlje. Corpus Christi masakr pedantno je i dojmljivo insceniran, a brutalna intervencija meksičke vojske kontrapunktirana je početkom Cleinih trudova, pa neuspjeh studentskih protesta i rađanje mrtvoga djeteta nose određeni simbolički potencijal.
Cuarónovo ostvarenje nema za cilj razvijanje radnje jer je ona reducirana nauštrb evociranja atmosfere, nijansiranja proživljavanja i reakcija protagonistica, napose melankolične Cleo, koju je izvrsno i prirodno utjelovila Yalitza Aparicio, te prikazivanja stanja. Vizualan zahvat u priču izveden je na epskoj razini, no u taj epski zahvat smještena je intimistička priča u kojoj sitnice svakodnevnoga života dobivaju kompleksnija značenja jer Cuaron u svoj autobiografski mozaik nastoji povezati intimno i društveno: problem roda, klase, rase i etniciteta upućuje na korjenitije društvene promjene, ali i nehumano tretiranje opresiranih kao i mogućnost empatije. Romu svakako treba pogledati na velikom platnu zbog Cuarónove pažljive i pedantne kompozicije kadrova te pedantno koreografiranih pokreta, kao i bogatstva vizualnih informacija.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 25. veljače 2019.
