Kompleksna konstrukcija

Čovjek iz sjene (Vice), red. Adam McKay

• 
  
  U Čovjeku iz sjene redatelj Adam McKay slijedi iste oblikotvorne i stilske obrasce koje je primijenio na prethodno ostvarenje The Big Short (2015), u kojem se bavio uzrocima i posljedicama financijske krize koja je tresla svijet tijekom 2007. i 2008. godine. Autor je zajedno s koscenaristom Charlesom Randolphom (Ljubav i ostale droge, Prevoditeljica), a na temelju knjige Michaela Lewisa, nastojao sagledati uzroke i posljedice propasti financijskoga sektora, što je povode imalo u zlouporabi tržišta nekretnina. Kako je McKay u ozbiljne filmske vode došao iz komediografskoga žanra u kojem je ostao upamćen po nizu komercijalno uspješnih filmova s Willom Ferrelom u glavnim ulogama (Voditelj uzvraća udarac, Luda braća, Murjaci s klupe), u The Big Short je spretno spojio komediografske korijene s poigravanjem odnosom fikcije i fakcije te metafilmskim eksperimentima. Cilj je bio naglasiti apsurdističke elemente u seciranju  ozbiljne društveno-ekonomsko-političke situacije u kojoj su neraskidivo povezani financijski sektori i visoka politika.

  Korištenje istih strategija u Čovjeku iz sjene ne bi trebalo brkati s ponavljanjem i bezidejnošću jer dva ostvarenja čine čvršću cjelinu, koja sagledava stranputice suvremenog američkog društva i politike. Time se McKay sve više pokazuje kao redatelj koji nastoji biti kroničarom nesporedne američke povijesti te utjecaja odigranih događaja na živote nebrojenih ljudi. Postupci maloga broja osoba u oba naslova korjenito mijenjaju politički kurs dijela zemalja svijeta te utječu na svakodnevne egzistencije ljudi. Vice i The Big Short unatoč humornim elementima ostavljaju gorak okus u ustima jer su im  poante istovjetne: velika pljačka ili bjelodani politički inženjering prošli su u konačnici nekažnjeno.

  U Čovjeku iz sjene redatelj se dotaknuo života i djela Dicka Cheneyja, američkog političara koji je dugi niz desetljeća bio u vrhu republikanske stranke ali nikada nije uspio postati toliko simpatičan širokoj javnosti da bi se kandidirao za desnog predsjednika SAD-a. Najviša politička funkcija, sugerira film, bila je nedosanjani san supruge mu i gorljive desničarke koja je suzu pustila dok je osramoćeni Nixon u televizijskom prijenosu podnosio ostavku. Zato je Cheney svoje mogućnosti vidio u potpredsjednikovanju Georgeu Bushu, gdje je procijenio da dijelom može vladati iz sjene.

  
  
  Iako film barata obrascima biografskoga žanra, McKaya ne zanima postuliranje klasičnoga biografskoga ostvarenja koje će pratiti životnu priču linearno-kronološkim smjerom te naglasak staviti na procesualnost i razvoj osobnosti jer takvo slaganje naracije podilazi realističkim oblikotvornim strategijama te kroz sustav uzroka i posljedica nudi opravdanje nečijih postupaka i ponašanja. Cheney je naspram toga ovdje sagledan gotovo kao inkarnacija zla te interesa američkih naftnih lobija i krupnoga kapitala. Redatelj shvaća da je politika zakučasta stvar u kojoj standardni odnos fikcije i fakcije, realnog i fabriciranog ne funkcionira te je neprestano izložen postupcima potkopavanja i fabriciranja.

  Zato Vice neprestano pokazuje i otkriva šavove svoje konstrukcije, što nas dovodi u okrilje metafilmskih poigravanja. Redatelj istodobno čini dvije stvari: uvjerava nas da je posrijedi vjerna povijesna rekonstrukcija temeljena na ovjerenim činjenicama, dok istodobno svoju pouzdanost namjerno potkopava tako što koristi niz artificijelnih postupaka. Primjerice, priču u offu pripovijeda američki građanin za kojega neposredno pred završnicu saznajemo da je mrtav. Nadalje, pripovjedač nas često obavještava da ne možemo znati što su likovi u trenutku koji smo upravo odgledali mislili, te jasno pokazuje da su prazna mjesta ili mjesta u priči bez dokaza rezultat rekonstrukcije i fabuliranja. Likovi također često lome četvrti zid te se izravno obraćaju u kameru. Budući potpredsjednik i supruga mu uspoređeni su s Macbethom i lady Macbeth pa u krevetu deklamiraju monologe iz Shakespearea. Pritom se niti Čovjek iz sjene kao djelo ne doživljava ozbiljno. U završnici se vraćamo na scenu u centru za PR-istraživanja u kojem su medijski stručnjaci proučavali stavove prosječnih američkih građana oko rušenja Svjetskoga trgovačkoga centra te intervencije u Iraku. Tada se i pripovjedač pita je li cijeli film zapravo ljevičarska propaganda namijenjena lijevo orijentiranoj publici te ironično odgovara da vjerojatno nije jer pametan gledatelj zna povezati dokaze u smislenu cjelinu.

  Zašto McKay toliki naglasak stavlja na korištenje metafilmskih postupaka? Vice, kao što sam rekao, neprestano razmatra vlastite principe konstrukcije te time daje gledatelju do znanja da ono što gleda nije rekonstrukcija stvarnosti ili isječak iskustvene zbilje jer filmsko kao i književno djelo ne može biti referencijalno, eventualno može ponuditi iluziju da jest. Time što film upućuje na svoju konstruiranost, odnosno stvaranje nove, filmskim postupcima tvorene stvarnosti, vrlo je blisko političkom inženjeringu. Sukus je Čovjeka iz sjene, među nizom ostalih stvari, da pokaže kako je rat u Iraku bio fabrikacija odnosno kako se politika u sprezi s centrima kapitala te medijima služi informacijama da bi javno mnijenje pridobila za svoje ciljeve te opravdala, u ovom slučaju, američku vanjsku politiku te imperijalističke težnje. Tako iza Cheneyjevih postupaka najvjerojatnije leže interesi američkoga naftnoga lobija. Drugim riječima, kao što nas film primorava da porazmislimo o različitim aspektima stvarnosti i njezine konstrukcije u filmskom mediju do te granice da u pojedinim segmentima graniči s propagandnim, tako nas upućuje da promislio i o odnosu politike i stvarnosti. Humorni akcenti u priči koja temeljno nije smiješna prisutni su upravo da bi naglasili da je i sama stvarnost apsurdna te politički i medijski manipulirana. Zato smo izloženi kaosu informacija te neprestanim skokovima kroz vrijeme i prostore.

  
  
  U tako oblikovano djelo autor smješta priču o čovjeku ograničenih sposobnosti (Christian Bale), ali vrlo ambicioznom, što je dodatno potaknuto društvenim apetitima njegove desno orijentirane supruge Lynne (Amy Adams), koji je dobio priliku krojiti političku sudbinu svijeta. Glumci su odlični - ne samo Christian Bale u ulozi Cheneyja, nego i Amy Adams kao Lynne te Sam Rockwell u ulozi Georgea Busha, kojeg interpretira s dobrodošlom dozom lakrdijaštva.

  © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 4. veljače 2019. 

Piše:

Dejan
Durić